Ako se zaista i dogodi ono što je najavljeno, pa se u Jasenovcu ispod Kamenog cvijeta i ove godine, baš kao i lani, umjesto jedne zajedničke održe tri komemoracije, onda će to definitivno predstavljati ozbiljan poraz Andreja Plenkovića osobno i Vlade kojom rukovodi. Premijer grozničavo, u posljednji trenutak, pokušava demontirati najavljeni bojkot antifašističkih, židovskih i srpskih organizacija. Nagovara da se u nedjelju u državnoj organizaciji, bez podjela i javnih prijepora, u zajedništvu i tišini oda počast žrtvama jasenovačke tvornice smrti. Ali ništa efikasno nije poduzeo da se to i dogodi. Njegovi apeli djeluju kao pokušaj zataškavanja vlastite odgovornosti.
Problem demonstrativno disperzirane komemoracije, vanjski znak nekog dubinskog poremećaja u memoriranju jasenovačkih stratišta, premijer Plenković nije sam proizveo, nego ga je naslijedio od svojih prethodnika. Onih koji su lani u ovo vrijeme vodili HDZ i Hrvatsku. Ali ga u međuvremenu nije riješio. Samo je ostavštinu Tomislava Karamarka na neki način hibernirao. Prošlogodišnje je prosvjedno otkazivanje sudjelovanja na službenoj komemoraciji bilo prouzročeno s vrha HDZ-a toleriranom i orkestriranom provalom političkog radikalizma i povijesnog revizionizma. Relativizacija i revitalizacija ustaštva, alarmirala je Koordinacija židovskih općina. Situacija se u međuvremenu dodatno dramatizirala postavljanjem ploče s ustaškim Za dom spremni pozdravom, i to baš u Jasenovcu, na prilazima tamošnjem konclogoru. U pola godine ta provokacija nije uklonjena. Problem je samo delegiran nekakvom povjerenstvu koje će možda dogodine izmozgati nekakve sugestije.
Premijerovo je ponašanje posve razočaravajuće, čak skandalozno. Zašto? Zato što se nimalo hrabro i nimalo odgovorno izmotava. Doduše, nije sklon da se poput Karamarka slika u zagrljaju s crnokošuljašima, niti za koalicijske partnere uzima sudionike filoustaških marševa. Ne raspiruje, poput prethodnika, povijesne ni urgentne sporove, ali ih i ne sanira. Svoj odnos prema simbolima Endehazije skriva kao zmija noge. Najčešće mantrom o dva totalitarizma. Ako nesporni autoriteti, pa najnovije i pučka pravobraniteljica Lora Vidović, na osnovi temeljite analize sudskih presuda rezolutno tvrde da je ZDS ustaški pozdrav i posve jasno nezakonit, onda njegovu prirodu ne mogu promijeniti vrijeme ili neke druge, naknadne intervencije.
Prvo, činjenica da je ZDS ustaški pozdrav ne može se rekomponirati ni ublažiti pozivanjem na okolnost da je ploča u Jasenovcu postavljena u čast poginulim HOS-ovim braniteljima, argument kojim Plenković i njegovi ministri običavaju abolirati vlastito nepostupanje. Evidentno je da se pod tim insignijama, preuzetima iz ropotarnice povijesti, u Domovinskom ratu branila Hrvatska, ali to ne može promijeniti čvrstu činjenicu da je riječ o ustaškim simbolima. Uostalom, nije tajna da je dio HOS-a njegovao sentimente prema NDH, isticao poglavnikove slike, paradirao pod ušatim Uovima i svoje postrojbe nazivao imenima jasenovačkih zločinaca. Dio je to činio iz neinformiranosti, dio potpuno se svjesno naslanjajući na krvavo naslijeđe. Sudjelovanje u obrani Hrvatske ne može poništiti teške greške u definiranju njihovih povijesnih, identitetskih sidrišta. Ništa ne znači što su neke vlasti priznale njihove ambleme i pečate. To treba mijenjati. Jer, ne može Sieg heil! postati dio normalnosti. Kao što ni poginuli HOS-ovi borci svojom žrtvom ne mogu rehabilitirati ustašku zločinačku praksu.
Drugo, notorno je da ustaški karakter ZDS pozdrava ne može nivelirati podatak da bi ga, kako pokazuje jedno recentno istraživanje, zabranila ni polovica (točno 45 posto) hrvatskih građana. Moralna indiferentnost ili tupost, posljedica godina revizionističke indoktrinacije, ne mogu poništiti povijesne fakte ni izbrisati zločinački karakter ustaškog naslijeđa. Mogu svi Hrvati kao jedan zaključiti da je Jasenovac bio sanatorij u kojem se uigravala Mala Floramye, kako su to neki od nacionalnih prvaka pokušavali tvrditi, ali to ne mijenja povijesne istine. Ustaški se zločini nikakvim farbanjem ne mogu amnestirati i poništiti. Bajke o navodno humanom Jasenovcu samo razotkrivaju beskrupuloznost onih koji ih šire. Odnosom prema NDH današnja Hrvatska manje govori o prošlosti, mnogo više prezentira vlastite vrijednosti.
Treće, prava priroda ustaškog ZDS pozdrava ne može se relativizirati ni recentnim pojačavanjem frekventnosti fašistoidnih provokacija. Bez prave reakcije prolaze različiti oblici negacije karaktera hrvatskog Auschwitza. Deseti travnja, dan osnivanja NDH, obilježen je usred Zagreba okupljanjem i postrojavanjem proustaške mladeži, s crnim odorama, uzdignutom desnicom i jasnim transparentima, da ne bude zabune. Policija na takve provokacije ne reagira, jednom, kad se cijeli stadioni prolamaju od proustaških parola, jer su premasovne, ovoga puta jer su malobrojne. Jakov Sedlar, autor revizionističkog filma o Jasenovcu, upravo je voljom gradonačelnika Milana Bandića dobio Nagradu Grada Zagreba. Ambasadorica Izraela za njegov je falsifikatorski uradak konstatirala da vrijeđa osjećaje ljudi koji su u jasenovačkom logoru izgubili najmilije… Koketiranje s ustaškim aberacijama, patologija par excellence, uvodi se, kao da je to najnormalnije, u društveni mainstream.
Vlast se uglavnom ne oglašava. Pločom u Jasenovcu testiraju se njene granice. Pokazalo se da je njihova propusnost ogromna. Šest mjeseci Vlada ni okom nije trepnula. Metastaziranje ustašluka ne izaziva joj, izgleda, nervozu i uznemirenost. Premijer Plenković objavljuje da se neće baviti ideološkim, nego samo strogo ekonomskim pitanjima. Spašavat će Agrokor, ali će skrštenih ruku, bez ikakve reakcije, gledati civilizacijsko nazadovanje države? Današnja Hrvatska nije i ne može biti odgovorna za prošlost, pa ni onu koja se tiče strašnog jasenovačkog logora. Ali je svakako odgovorna za odnos prema toj prošlosti. Hrvatska država nikada više, ni u tragovima, ne smije u tom pogledu pokazati nikakvu dvosmislenost.
Od ustaškog pozdrava u Jasenovcu gori je samo ignorantski muk kojim vladajući prelaze preko te činjenice. Ploču je postavila šačica izgubljenih u vremenu i prostoru. Šutnja ide na dušu onih koji vode ovu zemlju i smatraju se modernim europskim političarima. Lani smo konstatirali da poruka: Ne ponovilo se! više ne vrijedi samo za događaje koji se u Jasenovcu obilježavaju. Isto vrijedi i za sramotno dijeljenje komemoracija, koje se svaka obaška ovih dana održavaju podno Kamenoga cvijeta. Za takvo separatno odavanje počasti i podjele nad grobovima odgovorna je prije svega hrvatska država i njeni čelnici. Kad se u nedjelju, vjerojatno tek s državnom svitom, a bez predstavnika naroda koji su bili žrtve jasenovačkog zločina, nađe na mjestu martirija, premijer Plenković demonstrirat će vlastitu volju i moć okupljanja.