U jednoj od bezbrojnih TV reklama za pivo naša zemlja se opisuje kao država s četiri i pol milijuna ministara financija i isto toliko nogometnih selektora. Prilično dobar opis (iako je broj selektora možda bliži polovici spomenute cifre). Otkud nam tolika potreba za izražavanje svog (ne)stručnog mišljenja o stvarima o kojima nemamo baš previše pojm... ehm... kompetencija? Zašto fizičar piše blog o psihologiji? Tko je tu lud?
Istraživanje američkih psihologa Justina Krugera i Davida Dunninga od prije desetak godina pokazalo je da je da i sposobni i nesposobni ljudi misle da su podjednako sposobni. Ono kad nas profa pita što vi mislite za koliko mislimo da smo napisali test ili odgovarali pred pločom, a mi najčešće kažemo nešto između četiri i pet. E sad zamislite da nešto znate super raditi - učiti djecu nove stvari, lijepo pjevati ili dobro svirati gitaru, plesati tango, slikati portrete u ulju, ili liječiti ljude od neke stvarno gadne bolesti. Ako su Kruger i Dunning u pravu, ispada da većina ljudi koje ćete u životu sresti misle da o tome znaju sve što je bitno - nerijetko i bolje od vas.
Srećom, to nije baš tako - svi u razredu bi dobro znali od koga je pametno prepisivati - da, znam, mnoge će šokirati činjenica da su djeca prepisivala čak i kad je drug Tito hodao po zemlji, a po nekima izvorima je takvih slučajeva bilo i ranije. Uglavnom, u kasnijim studijama se pokazalo da je čak i vrlo malo kvalitetne povratne informacije bilo je dovoljno da dobar dio ljudi shvati da nemaju pojma (ako nemaju). No, postoje situacije u kojima tog famoznog feedbacka nema, ili što je još gore - on napravi da stvar postane još i gora.
Mjesta na kojima nam je kvalitetna povratna informacija nedostupna su: poslovične lokalne birtije, pomalo neočekivano - škole i sveučilišta, te prilično očekivano - parlamenti i vlade. Srećom je tu internet na kojem su nam sve informacije dostupne. No, ispada da je baš u tome problem - dostupne su nam i prave i lažne informacije - i to u enormnim količinama. Svake sekunde, naime, u svijetu nastaje petnaestak tekstova poput ovog koji upravo čitate. Kad su nam dostupne lažne informacije koje su u skladu s našim predrasudama, tada mnogi od nas noviju i točnu informaciju jednostavno je ne želimo prihvatiti.
Američki politolozi Brendan Nyhan i Jason Reifler napravili su 2004. godine eksperiment u kojem su pokazali da davanje točne informacije ne pomaže, ali i to da kod nekih ljudi ima kontraefekt - da pojačava zabludu. U istraživanju su htjeli vidjeti mogu li građani doista sudjelovati u demokratskom procesu - odnosno, koliko su u stanju promijeniti svoje pogrešno mišljenje ako su dobro informirani - što je temelj za donošenje ispravnih odluka. Eksperiment je išao ovako - grupa od 130 ljudi (uglavnom konzervativaca) dobila je lažan novinski članak koji je bio intoniran kao da je u Iraku bilo pronađeno oružje za masovno uništenje (tada je to bila vruća tema). Uvjerenje u točnost te tvrdnje se, očekivano, povećala. To uvjerenje mjerilo se upitnikom u kojem se izražava slaganje s nekom tvrdnjom na skali od jedan do pet (od slažem se u velikoj mjeri, do u velikoj mjeri se ne slažem s tvrdnjom). Nakon toga su im dali tekst u kojem je precizno i argumentirano prenesena točna informacija - da tog oružja nije bilo. Umjesto da se početna tvrdnja (o tome da u Iraku ima spomenutog oružja) ljudima učini nevjerodostojnom - uvjerenje mnogih se prilično neočekivano - pojačalo. Taj “što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži” efekt nazvan je - efekt obijanja o glavu (backfire effect).
Mnogim liberalima i ljevičarima takav rezultat nije bio ništa neočekivano - pa svi znaju da su konzervativci zadrti i glupi. Za razliku od ovog, liberalima prilično intuitivnog zaključka, istraživanje provedeno na njima rezultiralo je u nečem njima možda malo manje intuitivnom. Naime, politolog s Yalea, John Bulock, napravio je spomenuto istraživanje na skupini članova i simpatizera Demokratske stranke. Prvo im je dao lažnu informaciju (da je jedan od kandidata za suca Vrhovnog suda poticao na, i sudjelovao u vjersko-fanatičkim bombaškim napadima na klinike u kojima se vrše abortusi u SAD-u) nakon čega im je dao tekst u kojem se jasno pokazuje i kako je došlo do tih lažnih optužbi i kako točno se zna da su lažne, službeni demanti i javnu ispriku novina koje su objavile lažnu vijest. Sve kako se spada.
Dobra vijest je da nakon drugog teksta uvjerenje u laž splasnulo - reklo bi se da su demokrati otvoreniji na kvalitetne argumente. Loša je da je splasnulo jako malo - na početku je 56 posto njih vjerovalo da je spomnuti kandidat sudjelovao u “domaćem” terorizmu. Nakon lažne vjesti, uvjerenje se popelo na 80 posto. Nakon pojašnjenja - uvjerenje se zadržalo na neugodno visokih 72 posto. Zločesto to možemo reći ovako - nakon analize argumenata iz više izvora, umjesto da se uvjerenje u pogrešnu tvrdnju smanji - ono se povećalo za 16 posto. Dakle, unatoč dostupnim kvalitetnim informacijama, ljudi su u oba slučaja vjerovali više u (dez)informaciju koja je u skladu s njihovim predrasudama. I tako sam i treći put vidio Tita - mladog Josipa Broza na bombaškom procesu kad je rekao da priznaje samo (vrijednosni) sud svoje partije. Vrijednosni sud koji dijelimo sa svojim (su)drugovima u pre(dra)sudama.
U nedavnom istraživanju Charlesa Tabera i Miltona Lodgesea analizirala se uspješnost stručnjaka u donošenju ispravnih zaključaka na temelju informacija koje jesu ili nisu bile u skladu s njihovim unaprijed formiranim mišljenjem. Zaključci koje su oni donosili, najčešće su bili ispravni (ajde bar netko!). Problem je u tome da kad su ti ljudi imali neku predrasudu koja nije bila u skladu s činjenicama, koliko god to rijetko bilo, imali su značajnih problema s prihvaćenjem tih činjenica. Da, činjenica. Ako činjenice nisu u skladu s mojim mišljenjem - to gore po činjenice. Reklo bi se da svatko - koliko god da je stručan, racionalan i razuman - ima neke svoje bubice, i da mu je te bubice praktično nemoguće izbiti iz glave. Tabera i Mitona je ta činjenica malo zabrinula. Moram priznati - i mene.
Što reći na kraju - svi smo mi ljudi i svakom se dogodi da nekad nije u pravu. Čak i na internetu, gdje su nam u pravilu dostupne sve informacije na temelju kojih možemo donijeti kvalitetan zaključak ili najbolju odluku, najčešće ćemo preveliku težinu davati neistinama i dezinformacijama koje su u skladu s našim mišljenjem ili stavovima. U internetskim debatama nas protuargumenti ne samo ne zanimaju, već nam nerijetko i učvršćuju našu zabludu. Ima li onda smisla razgovarati argumentirano, ako naši argumenti prečesto nisu ništa drugo do više ili manje vješte racionalizacije naših predrasuda? Ma naravno da ima - to je odličan način da i mi i drugi naučimo nešto, ali je važno da se stalno podsjećamo da nam nešto izgleda uvjerljivije ako je u skladu s našim mišljenjem, i da je važnije razumjeti što izaziva negativne osjećaje - brigu i strahove - iza tuđih stavova, umjesto da se iscrpljujemo raščlanjivanjem njihove argumentacije. A kad nas se upozori na neke neugodne činjenice, važno je da znamo da nas naš mozak voli prevariti pa istinu doživjeti kao laž ili glupost, ako se ona ne uklapa u naš doživljaj svijeta. Ili kako je to Kathryn Shultz iz prošlog bloga rekla: “Znate li kako se osjeća čovjek kad je u krivu? Kao da je u pravu.“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....