Rat je, naučio nas je von Clausewitz, nastavak politike drugim sredstvima. Ali, kao nastavak politike, rat ima jedno nezgodno svojstvo. Naime, rat u nekom trenutku neizbježno prestane. A kada rat prestane i kada politiku treba nastaviti, umjesto drugih sredstava potrebna su vam ona treća. Tada ne scenu stupaju - spomenici.
Ako to itko dobro zna, onda smo to mi Hrvati. Znamo da su spomenici nastavak rata drugim sredstvima. Spomenici su to bili i kad je Zagreb na trg postavljao brončanog Jelačića Andrije Fernkorna, kao i kad je Meštrović na Kalemegdan postavljao Pobjednika. Spomenici su bili produžetak politike i kad je na Batini nicao socrealistički spomenik Crvenoj armiji, ali i kad su od Tjentišta do Kamenskog nicale apstraktne divotice jugoslavenskog modernizma. Spomenici su bili produžetak politike i 70-ih, kad u jeku “crnog vala” i političkih obračuna prezadužena SR Hrvatska podiže velebni kompleks na Petrovoj Gori. Bili su to i 2013., kad Kerum u jeku kampanje podiže na Rivi spomenik koji bi po nekim neprovjerenim navodima trebao biti Franjo Tuđman.
Kad je 1990. Istočna Europa izašla iz zagrljaja dotad monopolističke i hegemonističke ideologije, na njenom mjestu iznikli su deseci međusobno zavađenih, pubertetskih i uzjogunjenih nacionalizama. A ti su nacionalizmi pronašli svoje novo oružje, idealnu zamjenu za rat. To oružje su bili spomenici. Od Lavova do Skopja i od Tallinna do sela u Dalmatinskoj Zagori počeli su najednom nicati spomenici kojima je svrha bila ispisivanje onog što Ivan Čolović zove “novokomponovana istorija”. Na konju i bez konja, brončani i mramorni, diljem istočne Europe nicali su memorijali Stepanu Banderi, caru Samuilu i caru Aleksandru, Miru Barešiću, Nikoli Pašiću i Alojziju Stepincu.
Cijela ta ognjica pisanja brončane povijesti imala je dva neprijeporna “dragulja u kruni”. Prvi od njih i uvjerljivo nenadmašan bilo je, dakako, “Skopje 2014”, neimarski pothvat jedinog izbjeglice kojeg Mađari vole, bivšeg makedonskog premijera Nikole Gruevskog. Drugi dragulj u kruni bio je Kamengrad, virtualni grad srpskog nacionalizma kojeg je na ušću Rzava u Drinu sagradio bivši canneski pobjednik Emir Kusturica. U oba slučaja, dvije su nacionalističke ideologije sagradile “još ljepši i stariji” grad, kojem je cilj bio konstruirati drugu, paralelnu povijest, povijest u kojoj nije bilo Turaka i muslimana, u kojoj je Balkan imao renesansu, secesiju, svoje Ringove, Vaubana i Museumplein.
Tim dvama primjerima uskoro ćemo moći pridodati i treći. Riječ je o gradu koji također, ali na puno većoj prostornoj skali, od kipeka do kipeka gradi svoju “novokomponovanu istoriju”. Jedina je razlika ta što je riječ o gradu koji, za razliku od Skopja i Višegrada, ima svoj Ring, svoj Museumplein, pa čak i svog Vaubana. Taj grad se, pogađate, zove Zagreb.
Kad jednom u nekoj neodređenoj budućnosti Zagreb zatvori knjigu višedecenijske Bandićeve ere, iza navodno silno marljivog gradonačelnika neće ostati mnogo toga što bi se moglo pokazati. Iza Bandića neće ostati ni veliki infrastrukturni pothvati, ni uočljivi “landmarci”, ni ingeniozna rješenja. Tijekom svog desetljetnog monarhističkog vladanja glavnim hrvatskim gradom, Bandić nije riješio ni tok Save, ni ukapanje pruge, ni kompleks Gredelj, ni prostor SC-a, ni prometno povezivanje s Novim Zagrebom, nije riješio čak ni banalno, prijesno odvoženje smeća. Kad se iza te, sad već iznurujuće vladavine jednom povuče crta, za Bandićem će ostati samo jedna uočljiva stvar. Tako skopski, tako višegradski, ta će stvar biti - fontane i spomenici.
Nakon silnih fontana, nakon tolikih poprsja u Gajevoj, nakon toliko loše skulpture, sfušanih realizacija i nepotrebne urbane bižuterije, Bandićeva “skopjizacija” Zagreba dobit će ovih dana svoje zasluženo finale. Ovih će dana, naime, na ledini uz prometnicu koja spaja novi i stari Zagreb niknuti novi u nizu spomenika Franji Tuđmanu, ovaj put s autorskim potpisom hvarskog kipara Kuzme Kovačića. Usred rahlog niemeyerevskog tkiva socijalističko-modernističkog Zagreba, na otvorenoj tratini uz šestotračnu prometnicu iz trave će isklijati spomenička figura bivšem hrvatskom predsjedniku, koja ovih dana pobuđuje masovno medijsko izrugivanje. “Ne sliči na Tuđmana, nego na Pavla Kalinića”, piše Index.hr., “Kao da su ga namazali katranom i perjem”, pišu čitatelji postove. “Izgleda kao da ima doktorsku kutu”, navodi treći komentator, “grozan, odrpan, po ničemu sličan”, piše netko u anketi Tportala. “Još jedan prišt spomeničke kvaziplastike”, izjavljuje za Index povjesničarka umjetnosti Jasna Galjer, “od javne skulpture ovaj spomenik radi ono što cajke rade od glazbe”. “Novi spomenik Franji Tuđmanu”, dodaje, “otužni je nusprodukt i prava slika nazadnjačkog smjera hrvatskog društva.”
Spomenici, naime, uvijek i jesu “prava slika smjera društva”. Poststrukturalisti su nas naučili da se ideologija u umjetnosti ne očituje u onom što je očigledno - sadržaju. Prava ideologija nehotice se odaje u formi. Stoga spomenici herojima, generalima, očevima domovine, bitkama i brigadama nikad ne govore o onom što komemoriraju: oni svojim (likovnim) jezikom govore o društvu i kulturi koja ih je stvorila. Kad čovjek gleda turobno lažni rokoko i nevješte kipuljke kojima je Gruevski tapecirao Skopje, taj stil odaje ideologiju iskompleksiranu manjkom velebne povijesti, zarobljenu krizom identiteta i opsjednutu lažnom grandioznošću. Kad čovjek danas gleda partizanske spomenike iz 70-ih, ti spomenici više ne komemoriraju bitke, revoluciju i brigade. Oni danas komemoriraju osjećaj vlastite važnosti koji je to društvo imalo, komemoriraju titoističku opsesiju modernizacijom i žudnju da se socrealistička grandioznost u skali “vjenča” s avangardizmom u formi. Kad čovjek gleda tugaljive tuđmane, pašiće i njegoše isklijale od Kaštela i Splita preko Višegrada do Beograda, vidi tek malene, sirote parohijalne nacionalizme koji bi se komforno vratili u 19. stoljeće, jer se u tom stoljeću jedino udobno osjećaju.
U najavnom intervjuu za jedan hrvatski portal, tvorac zagrebačkog Tuđmana Kuzma Kovačić novinaru je rekao kako je “htio napraviti portretnu figuru koja je simbol hrvatske slobode, slobode u koju nas je predsjednik Tuđman poveo, i tako sam ga napravio. Simbol je to forme kojoj sam nastojao utkati dušu živog Tuđmana, da s nama bude živi Tuđman.”
Nevolja s Tuđmanom Kuzme Kovačića nije u tome što u svojoj nakani kipar nije uspio. Nevolja s tim kipom je ta što je kipar, nažalost, i previše uspio. Kuzma Kovačić je zaista napravio kip koji je “simbol hrvatske slobode” i koji je točno takav kakva je ta sloboda. Kuzma Kovačić je u “formu” doista uspio “utkati dušu živog Tuđmana”, pa je ta forma točno onakva kakva i utkana duša. Kovačić je doista uspio postići svoj naum, da s nama “bude živi Tuđman”. Upravo zato, ta skulptura i jest besprimjerno jeziva.
Ta je skulptura, za početak, bačena u dovršeni, velebni prostor jednog modernističkog urbaniteta, ali ne na način da se na njega nadovezuje ili ga uvažava, nego na način da prema zatečenom iskazuje pasatistički prijezir. Kovačićeva se skulptura, ukratko, prema zatečenom urbanitetu ponaša točno onako kako se tuđmanistička ideologija ponašala prema zatečenom društvu, prema njegovim idejnim, ekonomskim, privrednim i socijalnim stečevinama, prema stečevinama kao što su sekularizam, javno zdravstvo i ženska ravnopravnost. Ta skulptura slijeće u ambijent dovršene visoke modernosti i u taj kontekst utiskuje vokabular urbanističkog mišljenja 19. stoljeća: veliku, figurativnu figuru državnika na pijedestalu. U tom smislu, Kovačićev kip neodoljivo podsjeća na tuđmanističku estetiku i javni ukus 90-ih, na sve Čuvare državnog pečata, predsjedničke stjegove, inscenacije Osmana, spektakle na Duvanjskom polju i smjene počasnih gardista u Šparemblekovoj koreografiji.
Zagreb, međutim, nije Skopje, a Bandić zna da baš nije “komi fo” da bude kao Gruevski. Stoga zagrebački načelnik ne naručuje kip od nekog Iće Malenice, priučenog realističkog kipara koji bi izdubio Tuđmana s botunima i očalama. Ne, umjesto toga, on uzima bivšeg modernističkog kipara koji će zagrebačkom Tuđmanu dati taman toliki prstohvat impresionizma, taman toliko “katrana i perja” da, eto, ne ispadnemo seljačine koji rade realistički kip. Istodobno, ta laž kvazimodernističkog, impresionističkog poteza prikriva dubinsku bit tog spomenika koji je mozgom i inspiracijom devetnaestostoljetni.
I po takvoj formalnoj laži, Kovačićev je i Bandićev Tuđman slika i prilika današnje Hrvatske. On je čisto stilsko oličenje zemlje koja površinski imitira modernost, zemlje koja ima i ustavnu ravnopravnost spolova, i deklariranu trodiobu vlasti, i deklariranu reformu školstva, i školsko cijepljenje, i javno zdravstvo, i tobože javnu TV i tobožnju slobodu govora. Iza tog “katrana i perja” europskog 21. stoljeća krije se, međutim, duboko devetnaestostoljetno društvo, društvo klerikalne ideologije, autocenzure u umjetnosti, patrijarhata, “denkverbota” u povijesnim temama, vjeronauka u školi i zazora prema znanosti.
Zagreb i Hrvatska, ukratko, dobit će točno onakvog Tuđmana kakvog Zagreb danas zaslužuje, i kakvog Hrvatska danas zaslužuje. U taj je kip doista je u potpunosti “utkana duša” jednog frustriranog, promašenog i na stranputicu zabasalog društva.