Domovinski rat je bio:
1. doba velikog domoljubnog zanosa, pobjede i još većeg razočaranja;
2. velika igra ljudskim životima;
3. vrijeme za jeftino kupiti tvornicu i obogatiti se;
4. vrijeme kada svi postanu oštećeni;
5. #ono kad domoljubi slušaju Dire Straits i Kazalište, a ne cajke i Thompsona.
Tko zna što Stevo Culej misli o Domovinskom ratu? Culej je HDZ-ov zastupnik s BMW-om, golemim imanjem, radnim iskustvom policajca i bravarskom diplomom u džepu. Je li Domovinski rat bio doba kada se samo branila Hrvatska ili doba kada su hulje krale Hrvatsku? Je li to bilo doba kada su se građani ujedinjavali, bez obzira na podrijetlo, i pomagali si pred napadima? Je li to bilo doba najvećeg herojstva ili izdaja, o čemu Vukovar bolno zna? Je li Hrvatska, nakon što je sama iskusila izbjeglički život, znala pomoći onima koji su izbjegli pa se htjeli vratiti, Srbima? “Ustaše, vratit ćemo se i sve vas zaklati”, pisalo je na školskoj ploči malog slavonskog sela. U susjednoj kući su na malom kuhinjskom stolu prekrivenom plastičnim stolnjakom bila dva plitka tanjura s grahom. Na klinčanici ulaznih vrata bila je okačena muška plitka šilterica. Nije bilo vremena za ručak. Je li Hrvatska četiri godine kasnije bila dobra prema ljudima koji su pobjegli? Je li ih razumjela ili neki drugi ljudi nisu zaslužili ostati u svojim kućama samo zato što su bili Srbi? Ulazi li to u stav o Domovinskom ratu?
Stevo Culej je onaj zastupnik koji je, kada su ga, ne tako davno, pitali o siromaštvu u Hrvatskoj rekao da je tog jutra nahranio sedamdeset svinja. Stevo Culej je onaj čiji sin se prije par mjeseci u izvanrednom postupku vratio u MUP. Culej stariji je rekao da njegov sin nije imao izbora nego zaposliti se u MUP-u jer mu je supruga trudna i nije htio emigrirati u Njemačku. Rekao je i da to ne bi smio biti problem jer on zna da ima dosta aboliranih četnika u MUP-u. Culej je neki dan zatražio od zastupnika, sveučilišnog profesora Pupovca da se izjasni što misli o Domovinskom ratu. Nitko ne zna, čak ni Siri, Google, pa ni ijedan poznati oblik AI zašto, u čije ime, i s kojim pravom Stevo Culej proziva da se baš njemu podnosi raport i dokaz lojalnosti.
Kad se u nekoj zemlji traže dokazi lojalnosti, onda je sve otišlo kvragu, treba očekivati zahtjev o obaveznim trakama na rukavima. Culej je dokaz lojalnosti zatražio na novinskoj konferenciji braniteljskih udruga. Govorio je u ime nekoliko od 1384 braniteljsko-stradalničke udruge, koliko ih dobiva državni novac. Rekao je da će dopis s takvim zahtjevom uputiti predsjedniku Sabora i zastupničkim klubovima, dodavši kako “oni ne bi htjeli da se taj problem preseli na ulicu, da se, ne daj bože, ne bi desilo nešto što mi ne bi htjeli”. U pravnoj državi se policija pozabavi takvima i pita ih na što su to točno mislili? Sudac im potom u obrazloženju presude objasni pojmove i granice slobode, prijetnje i sankcije. Objasni takvima da murja nije na godišnjem i da se ne moraju brinuti o sudbini Hrvatske. Pa se onda nitko ne mora brinuti što će se dogoditi kada Stevo Culej i njemu slični budu protestirali protiv hrvatskog pravosuđa 13. listopada u Vukovaru. U okruženju dvije tisuće suboraca koji će doći na sportske igre Hvidre. Culejevo “to” je već na ulici. Culej je opisujući što oni ne žele da se dogodi, rekao što će napraviti.
Evo, zato je rat sranje, jer mu ne mogu pobjeći ni oni rođeni nakon njega. Žrtve su mentalne okupacije. I zlostavljača. Toksična stvar. Literatura to zna.