Latinska izreka "Ex nihilo nihil fit", u nešto slobodnijoj interpretaciji, kaže da što krene loše, loše će i završiti. Poznati korisnik latinskih poslovica u našem javnom životu, bivši premijer Zoran Milanović, kada je riječ o obrazovnim promjenama, prilično će nedvosmisleno svima nama objasniti kako je sve zapravo počelo. "Ja sam osobno formirao tu skupinu, ako mogu biti toliko pretenciozan", izgovorit će u intervju danom Mislavu Bagi. Na drugom mjestu, istog tog intervjua, dodatno će potvrditi, kao da želi biti još jasniji: "Gospodin Jokić je opet bio naš izbor".
I tako je počelo. U ovim danima, kada jedan dobar dio društva i društvenih aktera izražava svoju nakanu prosvjedovanja zbog kurikularne reforme, nije se loše toga sjetiti. Možda će prisjećanje početaka pripomoći cjelovitijem razumijevanju ukupnih dosega prosvjedovanja. Posebice u onom dijelu prosvjeda koji se odnosi na "političke uplive u odabir kadrova", ili na imenovanje "savjetnika za odgovorne osobe".
I dok prosvjed, kao i svaki prosvjed, uvijek treba pozdraviti, jer je u svakom društvu poželjno da sve društvene skupine na civiliziran i demokratski način izražavaju svoja mišljenja, teško je razumjeti da "protiv političkih upliva" uz prosvjednike negoduju i bivši savjetnici istog tog premijera. Isti oni savjetnici koji su, kao i drugi odgovorni kolege tadašnjih obrazovnih poslova, sličnom političkom odlukom imenovani na voditeljska i savjetnička mjesta. Ili su još najvjerodostojniji protesti koji dolaze s tiskovnih konferencija održanih u središnjicama političkih stranaka. Ti detalji govore prilično o kontekstu, o prirodi zalaganja u našem društvu. S druge strane, oni nužno ne umanjuju suštinu izloženih zahtjeva i inicijativa kada je o obrazovanju riječ. Sve inicijative da Hrvatska u obrazovanju "mora bolje" treba uvijek podržavati. Za to se zalažemo poglavito mi, profesionalni istraživači obrazovanja, koji se samo i isključivo bavimo obrazovanjem. Koji ekspertnost u obrazovanju dokazujemo u svijetu prihvaćenim kriterijima - brojem provedenih projekata ili brojem objavljenih znanstvenih radova u području istraživanja (isključivo) obrazovanja. Kojima se "stručnost u obrazovanju" ne izvodi iz znanja stečenih u proučavanju muzičkog opusa Marka Perkovića Thompsona, srednjovjekovnih utvrda karlovačkog kraja ili analiziranja strukture međimurskih pjesničkih izraza.
Za nas stručnjak u obrazovnom području STEM-u nije onaj koji dolazi iz područja koje nije STEM. Kao što stručnjak nije netko kome je primarna afilijacija pripadnost političkoj stranici, a to što radi u školi mu je, u osnovi, uporabljivo pokriće.
No, nažalost svih nas, vrijednosti koje dijelimo mi istraživači u hrvatskom društvu malo su vrijedile prije, a malo, kako vidimo, vrijede i danas. Način kako se bira danas bio je prisutan i prije. Argumenti kako se biralo prije koriste se kao razlozi kako da se bira danas. Loše (političke) odluke o provedbi obrazovnih reformi, koje se donose danas, bile su prisutne i prije. I, što je najpogubnije, što većina ne želi nikako shvatiti i vidjeti, sve ono što je poduzeto prije propalo je danas. Kao što će vjerojatno sve ono što se poduzima danas također propasti sutra. Neka stoga nikoga ne čudi što će to doći na naplatu svima nama. Posebice lišavamo nade našu djecu, u koju se svi kunemo.
U atmosferi ovakve podijeljenosti, u atmosferi kada neki uključeni akteri, a i simpatizeri, ne ostavljaju ni "teorijsku mogućnost" da se bilo tko osim njih može i pomisliti baviti obrazovanjem, nije moguće očekivati nikakav napredak. U atmosferi kada među imenovanim članovima tijela za reforme svijećom treba tražiti "obrazovne eksperte", a o ekspertima koji su istraživali kurikulum da i ne govorimo. U situaciji kada "stručnjacima" za obrazovnu strategiju treba vremena da se upoznaju s budućim poslom, poslom za koji ih se predstavlja da su "stručni", nemoguće je i uz najbolju volju i optimizam, realno očekivati napredak.
Stoga, kao što su stari Latini već znali, dobro je još jednom ponoviti - iz ničega ne nastaje ništa. Valjda je krajnje vrijeme da shvatimo da ćemo ipak morati drukčije, da moramo unijeti neke nove i drukčije paradigme, da je vrijeme za druge, stvarne vrijednosti. U ovakvoj podijeljenoj atmosferi valjda je i više nego jasno da ne postoji ta osoba, pa ni skupina, koja bi bila u stanju razriješiti breme izazova s kojima se hrvatsko obrazovanje susreće, pukim slijeđenjem već viđenoga, ponavljanjem onoga što smo vidjeli, ali s drugim svjetonazorskim obrascem. Uza sve demonstrirane kriterije, kadrovske odabire i u općem društvenom kontekstu kakav jest - vrijeme je za radikalni zaokret.
U obrazovanju, kako sada stvari stoje, nije riječ, kako to nedavno ministar Barišić reče, "o malo različitom stajalištu". Ovdje je riječ čak o stanovitom "sukobu svjetova". Uz ovoliku količinu nesuglasja i podijeljenosti, uz ovu razinu nesnošljivosti, i uz ovakav pristup stručnosti, već i sam zdrav razum kaže da to ne može izaći na dobro.