Ljubav je česta tema mojih promišljanja i razgovora. Bilo da slavim kako ona slavi život ili naglašavam razne često zanemarene oblike ljubavi, nijedna riječ ili trenutak posvećeni ljubavi ne mogu biti promašeni. Tako ću često naglašavati potrebu za zdravom ljubavi prema sebi koja nikako ne potiče narcisoidnost, egoističnost ili prepotentnost, već zdravo davanje onog najdivnijeg u sebi i drugima i sebi.
Naglašavat ću da ljubav nema najomiljeniji objekt u smislu da je njoj svejedno je li upućena djeci, prirodi ili slobodi. Ako je istinska, u svim će oblicima biti apsolutna i u svim će oblicima slaviti punokrvni, veličanstveni život i približavati nas osjećanju vlastite esencije.
A ako nije istinska, onda i ljubav prema djeci može preći u patologiju. Nedavno sam na promociji svoje knjige prekinuo gospođu koja je svoj komentar započela tvrdnjom: “Naravno da svaka majka voli svoje dijete”, što smatram krajnje apsurdnim. Iako je majčinska, odnosno roditeljska ljubav potencijalno izvanredno moćan oblik ljubavi, apsurdno je tvrditi da svaka majka zna voljeti.
Apsurdno je tvrditi da svaka majka zna prihvatiti i voljeti svoje dijete točno takvo kakvo jest, da osjeća autentičnu ljubav prema životu pa onda može zdravo ljubiti i druge, da shvaća da njezina ljubavnost ne ovisi o objektu, već da se kruna ljubavi prema nekome otkriva u prepoznavanju sebe kao bića koje voljenjem otkriva svoju esenciju. Uglavnom, posvetimo se prirodi istinske ljubavi.
Nedavno sam tako razgovarao s jednom poznanicom koja je tvrdila da ne zna voli li osobu s kojom je u vezi. Bio je to jedan od onih slučajnih susreta s osobom s kojom nemam aktivan odnos, ali nam je drago razmijeniti pokoju riječ kad nam se putovi sretnu.
Rekla je da ne zna voli li njega takvog kakav je ili kakav će možda biti ili kakvog bi ona htjela da on postane.
Nije bila sigurna je li nedostatak iskrenosti dokaz njihove kronične nekompatibilnosti ili nužnog postupnog upoznavanja (iako su u vezi već dvije godine) ili je apsolutna iskrenost jednostavno nemoguća i ne bismo je ni trebali zahtijevati. Ipak, osjećala je snažne emocije kojima nije poznavala uzrok. Možda su one rezultat obične navike i želje da nekome, bilo kome, pripada, a možda joj njezino srce govori da je baš on čovjek koji ima ključ njezina srca. Uglavnom, imala je mnogo pitanja, a ja jedan, vrlo jednostavan odgovor. Ako ne znaš voliš li nekoga ili nešto - odgovor je negativan.
Nisam joj to rekao tako hladno, stvarnost će joj pružiti dovoljno hladnih tuševa pa ne moram još i ja, ali siguran sam da u ljubav ne možemo sumnjati. Savjetovao sam da razmisli o prijašnjim situacijama kad je ljubila nekoga ili nešto i otkrije je li ljubav tada ostavljala prostora sumnji. Naravno, došla je do odgovora da ljubav ne ostavlja prostora sumnji. Kad voliš, kad uistinu voliš, onda je svaka stanica tvoga tijela sigurna u tu ljubav. Iako je sasvim moguće da niste apsolutno zadovoljni sa svime u tom odnosu, snaga ljubavi je svejedno neupitna. Naravno, mora se napomenuti da je moguće da u budućnosti razviju istinski ljubavni odnos, ali jasno je da ona danas ne osjeća ljubav prema njemu.
Molim vas da se sjetite svih onih trenutaka kada ste osjećali istinsku ljubav. Ne govorim o zaluđenoj zaljubljenosti, već o stvarnoj ljubavi. Sjetite se da ste tada znali da ne posjedujete tu drugu osobu, ali ste itekako osjećali da imate sebe. Znali ste da ta osoba nije vaša, ali ste svakako osjećali da ste vi svoji. Osjećali ste da ste baš onakvi kakvi trebate biti. To je prekrasan poklon istinske ljubavi.
Ljubav ima taj predivni efekt - da obožavamo biti u svojoj koži i da prepoznajemo sebe kao ono što istinski jesmo! Bez sumnje!