U domaćim medijima relativno nezapaženo je prošla vijest kako je “u sklopu svojih prodemografskih napora, mađarska vlada nacionalizirala tamošnje klinike koje se bave umjetnom oplodnjom”. Prema riječima tamošnjeg premijera Viktora Orbána, Vladina analiza pokazala je kako su takvi medicinski postupci mnogim ženama nedostupni zbog visokog troška, pa je tome odlučio doskočiti kupnjom privatnih zdravstvenih ustanova u kojima su se ranije izvodili.
Umjetna oplodnja u Mađarskoj će se tako odsad izvoditi u javnim ustanovama i za sve kojima je potrebna bit će potpuno besplatna. Koliko će ta mjera u konačnici utjecati na natalitet u Mađarskoj, pitanje je na koje će odgovor dati vrijeme, no cijela priča zanimljiva je u kontekstu učestalih rasprava o adekvatnoj ulozi države u ekonomiji. U tom kontekstu Orbánov model nacionalizacije jedne djelatnosti čini se radikalnim.
Ako je cjenovna nedostupnost umjetne oplodnje doista dijagnosticirana kao ozbiljan društveni problem, postojao je niz načina kako se on mogao riješiti, od programa sufinanciranja do uključenja takvih postupaka u programe pokrivene općim zdravstvenim osiguranjem. Utoliko, transfer mađarskih ginekoloških klinika pod izravnu operativnu i vlasničku kontrolu države čini se tek kao još jedan djelić etatističke ekonomske dimenzije Orbánove doktrine neliberalne demokracije.
Ipak, da je državni ekonomski intervencionizam ponekad nužan hrvatske je građane ovih dana na tragičan način podsjetila katastrofa u zagorskom Andraševcu, gdje je šest nepokretnih ljudi izgorjelo u požaru neadekvatnog centra za smještaj starijih osoba. Neposredni krivac za taj događaj nesporno je vlasnica, koja je - prema medijskim izvještajima - grubo kršila pravila propisana za vrstu ustanove koju je vodila. Na sekundarnoj razini, ova tragedija propust je sustava koji očito nije uspio na adekvatan način osigurati da se njegova regulativa adekvatno i provodi.
Ipak, na najfundamentalnijoj razini, slučaj Andraševac klasični je “market failure”, neuspjeh da se u tržišnim odnosima korisnicima isporuči adekvatna razina usluge. Naš ugledni profesor ekonomije Ivo Bićanić u svojoj je nedavnoj kolumni na portalu ideje.hr, lamentirajući međuodnos realnog i javnog sektora, objasnio kako “javna dobra i usluge predstavljaju ‘tržišni neuspjeh’ jer se, ako njihovu proizvodnju i potrošnju prepustimo tržišnom računu prihoda i rashoda, ne može doći do njihove optimalne ponude”. Hrvatski sustav skrbi za starije osobe primjer je takvog tržišnog neuspjeha, no ne zbog poduzetničke pohlepe, tržišne bezočnosti ili nekog drugog ideološkog razloga kojim se inače na ovim prostorima argumentira nužnost ekonomskog angažmana države.
Tržišni neuspjeh u ovom sektoru posljedica je neadekvatnih ekonomskih fundamenata. Naprosto, ne postoje realne mogućnosti za adekvatno tržišno financiranje adekvatne skrbi za starije osobe. To otkriva već i površna analiza statističkih podataka o dohotku hrvatskih umirovljenika i cijeni smještaja u domovima umirovljenika. Prema posljednjim dostupnim podacima, prosječna neto isplaćena mirovina u Hrvatskoj (bez mirovina koje se isplaćuju na temelju međunarodnih ugovora) iznosila je oko 2800 kuna, s tim da treba imati na umu da oko 550 tisuća umirovljenika ima mirovinu manju od 2 tisuće kuna, a njih gotovo 70 tisuća manju od tisuću kuna.
Ako se zna da je cijena doma u Andraševcu iznosila oko 3500 kuna mjesečno, evidentno je i da je ta cijena za znatan broj hrvatskih umirovljenika veća od njihovih prihoda, odnosno da je mogu financirati samo uz neku formu financijske pomoći - najčešće temeljene na međugeneracijskoj solidarnosti. A može li tih 3500 kuna mjesečno pokriti trošak adekvatnog smještaja starijih, pa i teško pokretnih osoba.
Prema važećim zakonskim rješenjima, u obiteljskom domu može biti smješteno maksimalno 20 osoba, što ugrubo daje bruto prihod od 70 tisuća kuna mjesečno. Iako su takve institucije zamišljene kao forma smještaja u domaćinstvu, za adekvatnu brigu o 20 starijih i bolesnih ljudi nužno je angažirati i ispomoć barem u dvije smjene, nabaviti adekvatne krevete, opremiti prostor...
Dodaju li se tome troškovi prehrane, grijanja, hlađenja i ostalih komunalija, teško je naći računicu za profit koji bi bio adekvatan težini takve djelatnosti ili odgovornosti koja iz njega proizlazi.
Logično, takav ekonomski fundament pokazuje se kao plodno tlo za zloporabe, pohlepu i makinacije, pa završi tako da deset nepokretnih staraca leži nagurano u drvenoj hiži bez ikakva nadzora, asistencije i protupožarne zaštite. Briga za starije javna je usluga koja očito u trenutnim okolnostima ne može biti omogućena tržišnim alatima. Vrijeme je za snažniji angažman države, ali uz podsjetnik da je dilema koja se često stavlja pred građane ustvari lažna. U zemlji gdje država izravno ili neizravno upravlja proizvodnjom cipela, hotelskim poduzećima i tvornicom konzervirane hrane, a istovremeno dopušta smještaj starih i nemoćnih u blago adaptiranim štalama, trebamo li veću ili manju državu je karikaturalno pitanje.