U lipnju 2008. milijunsko je hrvatsko gledateljstvo zalijepljeno uz televizijske ekrane gledalo nogometnu utakmicu koju će, vjerujem, dugo pamtiti cijela jedna generacija. Te tople lipanjske večeri Bilić boysi - tada još neotkrhnute politure pobjednika - igrali su na bečkom stadionu Happel četvrtfinalni susret europskog prvenstva protiv Turske. Bila je to utakmica u kojoj je Hrvatska - dotad sto posto uspješna - bila favorit i sebe lakomisleno već vidjela među najbolja četiri.
Utakmica u Beču, međutim, završila je ispadanjem “kockastih” nakon obrata koji će novinar britanskog Guardiana poslije opisati kao “rasplet zbog kojeg u nevjerici trljate oči”. Nakon teške, taktičke i izjednačene utakmice Hrvatska je povela u pretposljednjoj minuti drugog produžetka sa 1:0, nakon što je Klasnić iskoristio glupost turskog vratara. Okuka je već slavila, hrvatskim gradovima gruhale su petarde, na našoj klupi već je počelo grljenje, a onda je, u 122. minuti, tursko krilo Semih Senturk potegao s dvadeset metara volej očajnika. Taj se volej, međutim, zabio točno gdje je Turcima trebalo, čisto u “devedeset” našeg gola. Mlada hrvatska ekipa nije imala force da se još jednom digne, penali su bili formalnost, a Turska je prošla dalje.
Sportski novinari obično takve utakmice nazivaju “trilerskima”, a ako je to bio triler, onda je taj triler ovog vikenda dobio remake. Taj remake dogodio se u zagrebačkoj areni gdje su Cibona i Partizan igrali finale one lige koju zovemo svakako, osim imenom koje govori što ona jest: postjugoslavenska liga.
Muk zaprepaštenja
Dvije jake ekipe odigrale su izjednačenu utakmicu, ušle u produžetak, pa je i produžetak bio izjednačen, da bi Cibona u zadnjoj sekundi ubacila koš za vodstvo. Počelo je slavlje, slavila je dvorana, klupa, slavili su igrači, maser, doktor i uprava, no slavlje im je prisjelo. Jer, u preostalih 0.6 sekundi beogradski košarkaš Kecman dospio je opaliti još jedan, posljednji šut te s petnaest metara pogoditi unutar obruča. Najednom su se crno-bijeli dresovi i trenirke našli u slavljeničkom klupku, a dvoranu je potopio muk prepasti.
Nevjerojatni sportski obrat u kojem su oni koji su već slavili pobjedu na koncu izgubili nije jedina stvar koja povezuje bečku večer iz 2008. s travanjskim vikendom u Areni Zagreb. Ono što ih povezuje je i koloplet najmaštovitijih tumačenja, opravdanja i žalopojki kojima naša javnost pokušava sprati osjećanje da je ispala glupa. Kad izgubiš uvjerljivo od boljeg, osjećaš se poniženo i gomilaš gnjev.
Nije kriv zapisnički stol
Kad izgubiš ovako, onda obično gradiš osjećaj dostojanstva spominjući tragični usud, apsurd, nesreću i mitološki poimani mentalitet te tražiš krivce. Nakon Semihova voleja na Happelu krivili smo Bilića jer je prerano slavio, krivili smo pomoćnog suca jer je otezao izmjenu (zamišljenu da pojede vrijeme) te glavnog suca jer nije uočio da se zamjena traži.
Sada naši navijači i tisak krive zapisnički stol, krive suce, bune se što su na terenu još bili kojekakvi civili. Da se utakmica igrala u Beogradu ili Zadru, vjerojatno bi se pisalo o balkanskoj krčmi, Divljem zapadu i podlijeganju pritisku, a ovako to nije zgodno pa se koriste radije termin “neregularni uvjeti”, što je uvriježeni sportsko-novinarski eufemizam za metež. Kao i u bečkom slučaju, svi i sva su bili krivi, osim jednog čovjeka - a to je Dušan Kecman.
Ali, ni Hrvatska 2008. ni Cibona ove nedjelje nisu izgubili ni zbog zapisničkog stola, ni zbog pomoćnih sudaca, ni zbog gubitničkog ili ne znam kakvog mentaliteta. Razlog zašto su izgubili prokleto je jednostavan.
Virtuozan čas
Godine 2008. naši su nogometaši izgubili jer se na drugoj strani našao igrač - i to čak ne naročito dobar igrač - koji je imao pribranosti u 122. minuti zapucati onako kako valjda nije nikad i pogoditi čiste rašlje. Partizan je u Zagrebu pogodio samo i jedino zato što je njihov igrač točno naciljao koš sa 15 metara, iz pozicije iz koje se obično promaši devetnaest od dvadeset puta. I jedni i drugi su pobijedili jer je jedan od članova pobjedničke ekipe u posljednjem času izvukao nešto više od sebe i izveo nešto virtuozno. Oni s druge strane imali su jednog takvog, u pravo vrijeme, na pravome mjestu. I zato su pobijedili. Zato se, naime, u sportu pobjeđuje.
Ali, sportska i ne samo sportska psihologija takva je da je čovjeku svako objašnjenje neuspjeha lakše prihvatljivo od - vrsnoće protivnika. I mi, kao i veće i ozbiljnije nacije, nakon sportskih poraza volimo guditi o “krizi” i “razočaranju”, o tome kako nam je protivnik razotkrio slabosti, o neponovljivo lošem izdanju, o sportskoj nesreći, sudačkoj nepravdi, lošoj borbenosti, upitnom karakteru igrača.
Tek će se iznimno - i to onda kad je stanje stvari očigledno - kao uzrok poraza navesti taj što je - protivnik dobar. Ili - ako nije dobar, što je te večeri odigrao dobro, nadišao sebe ili izveo mađioničarski pothvat.
To se i Manchesteru događa
Ali, sport zato mnogi od nas i vole što on takve mađioničarske pothvate donosi: što je (ili bi trebao biti) nepredvidiv, što bolji može izgubiti, jači imati slabiji dan, što Davidi nekad pobijede Golijate, a oni koji su već pobijedili obratom usuda izgube, baš onako kako se to dogodilo Manchester Unitedu protiv Bayerna pred mjesec dana. Ima li i United “balkanski mentalitet”?
Jesu li i tamo “rođeni gubitinici” koji ništa ne odrade kako valja do kraja? Naravno da nisu. Samo ih te večeri nije išla sreća, a na drugoj se strani našao netko tko je te večeri bio Kecman i bio Semih Senturk. Čudnom ironijom, taj je netko bio - našijenac i Balkanac, Ivica Olić.