Do zadnje lipe! Slogan je to pod kojim je u akciju krenula netom osnovana Udruga poreznih obveznika Lipa. Dugoročna misija? Bitka za manje poreze, jeftiniju državu i kvalitetniju uslugu javnog sektora. U ime poreznih obveznika. Kratkoročni cilj? Pošto-poto, kako umiju i znaju u izbornoj se godini izboriti da socijalno-ekonomska pitanja u kampanji pred nama dobiju zasluženo mjesto pod ipakd podosta ispolitiziranim domaćim suncem.
Ekonomski analitičar Velimir Šonje, jedan od frontmena nove udruge, odmah je rekao kako nisu naivni te ne očekuju da će izborna utakmica dobivati na ekonomskim pitanjima. Nikad i nije. No, svime što su rekli savršeno su naglasili da se izborne utakmice nakon neuspješnog mandata na vlasti upravo na tim pitanjima gube.
Uvijek i jesu. Zato je Lipa u ovom trenutku možda važnija u svijetu izborne politike nego u svijetu ekonomije. Udruga okuplja 30-ak javnosti relativno poznatih poduzetnika, ekonomista, analitičara, malih ulagača i ljudi sličnog profila.
A nakon izbora? Tko god ih dobije, Lipa zapravo želi utjecati na vlast da provede ono što je u interesu poreznih obveznika, a to su, smatraju - reforme. Porezne su obveznike definirali kao interesnu skupinu koju baš nitko ne zastupa. A riječ je o svima nama koji u državni i lokalne proračune uplaćujemo značajan dio novca koji smo zaradili bilo od rada ili upravljanja kapitalom.
“Porezni obveznik” jedan je od naših doista zanemarenih identiteta. Neki novi populizam? Ni slučajno. U svojoj srži nedvosmisleno je riječ o - liberalima. Zagovornicima slobodnog tržišta, privatnog vlasništva, liberalizacije svega što se može liberalizirati s dubokim uvjerenjem da će hrvatsko društvo na taj način ostvariti boljitak.
Predstavljajući udrugu učinili su nešto što bi predstavljajući se zapravo trebala učiniti politička stranka. Zamahnuli su istraživanjem o ekonomskim stavovima hrvatskih birača provedenim na terenu u suradnji s agencijom Ipsos.
Zaključili su iz tog istraživanja da većina građana želi tržišnu ekonomiju i smanjivanje manjka u državnom budžetu rezanjem troškova. Zaključak im nije netočan, no birači prema ekonomskim stavovima koje su rekli Lipi ne podržavaju liberalnu ekonomsku misao.
Snažno pak podržavaju ono što bi se moglo nazvati zdravom pameću i kad bi im vlast koju izaberu to dala, možda bi se otvorio prostor u kojem ekonomski liberalno ne bi bilo doživljeno kao nešto strašno i odurno, već nešto o čemu možemo i trebamo raspravljati. Kako upravo to liberalno kojem u većini nismo skloni još jednom ne bismo zapravo dobili na prevaru pa se potom zgražali svatko iz svojih razloga.
Birači naime, pokazalo je istraživanje Lipe, vrlo jasno i nedvosmisleno ne žele smanjivanje radničkih mirovina, smanjivanje broja zaposlenih i plaća u zdravstvu, kao ni smanjenje izdataka države za zdravstvo. Ne žele smanjenje naknada za nezaposlene, ne žele manje plaće ni zaposlenima u znanosti i obrazovanju, ne žele ni da u tim sektorima radi manje ljudi, ne žele ni manje subvenicije za poljoprivredu, kao ni manje izdatke za socijalne naknade. Ljestvica protivljenja redom nabrojanim štednjama je od 86 posto u korist obrane radničkih mirovina do 62 posto za obranu socijalnih pomoći i naknada.
Sve ono što birači u sferi ekonomije eto ne bi htjeli aktualna je socijaldemokratska Vlada ili zastupala, ili nemušto pokušavala proturiti na mala vrata ili pomalo provela ili pokušala provesti pa uvrijeđena otporom naroda odustala. Većina birača, rekli su to Lipi, ne protivi se smanjenju broja gradova i općina i pojeftinjenju države na taj način. Nemaju ništa protiv smanjenja broja zaposlenih u državnoj upravi, ne smeta im smanjenje povlaštenih mirovina, uključujući i braniteljske te one za ljude s beneficiranim radnim stažem, kao ni smanjenje subvencija poduzećima.
Napola su podijeljeni kad je riječ o smanjenju plaća u državnoj upravi među državnim službenicima, policijom, vojskom. Sve su to reforme koje im zapravo u posljednje tri godine zapravo nisu bile ponuđene i na njima se nije inzistiralo. Posebno na onoj protiv koje bi se najmanje bunili (23 posto) - smanjivanju broja gradova i općina kojih u maloj zemlji ima 500-tinjak. Istraživanje Lipe zapravo je dokazalo da velike političke stranke HDZ (s nepoznatim gospodarskim programom) i SDP (s neuspješnim gospodarskim programom) nisu sklone reformama koje bi prvenstveno dirnule njihove stranačke interese, a ne interese birača koji im na izborima zapravo daju posao ili interese poreznih obveznika koji im za taj posao daju plaću. Obračun s brojem gradskih i općinskih jedinica obračun je s pozicijama deset tisuća karijernih političara na lokalnoj razini, kako je to lijepo znanstveno dokazao mladi ekonomist Vuk Vuković sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta.
Ono što hrvatski birači, kako su rekli, žele zadržati prilično je skupo za državu koja grca u dugu pred baukom valutne klauzule. Ali ti birači imaju pravo tražiti da im političari koji će krajem godine od njih tražiti posao i plaću detaljno obrazlože, a ne samo deklarativno obećaju kako im misle stvoriti uvjete za bolji život i ispuniti sva njihova očekivanja. To bi im bio posao za koji se kandidiraju. Pa makar birači na kraju balade bili razočarani odgovorima.
Dopuste li porezni obveznici političarima da se povedu jednostavnom matematikom u kojoj su birači polarizirani po vrijednosnim stavovima na lijevo i desno, a o ekonomiji misle isto, građani bi na valu te podjele i populizma bombardirani parolama u izbornom inžinjeringu mogli tek dobiti još jednog mačka u vreći za kojeg će biti sigurni samo da ima vlast u svoju slast.
Lipi u cijeloj njihovoj priči pak fali cijeli paragraf o pravosuđu. Jer slobodno tržište i liberalna misao mogu zaživjeti i donijeti bolji život pod niz uvjeta, a ključni je daleko efikasnije pravosuđe. Naime, država tržište regulira anticipiranjem problema unaprijed pa donosi zakone i intervenira. Odustane li od toga, anomalije koje slobodno tržište stvara također se moraju popravljati, ali naknadno i tu je uloga pravosudnog sustava nezamjenjiva.