Čovječanstvo obilježava veliki datum - 70. obljetnicu pobjede u 2. svj. ratu. Napisao sam “obilježava” jer riječ “slavi” u sadašnjim okolnostima čini mi se nekako neumjesnom. Deset godina prije, kad smo slavili 60. obljetnicu, sve je bilo drugačije i nije bilo sumnje da se povijest razvija u pravilnom, logičnom smjeru. Odajući čast palim borcima, bili smo sigurni da fašizam zauvijek pripada prošlosti i da nikakav ludi firer više nije u stanju raspiriti rat.
Ispostavilo se ipak da povijest nije bulevar koji vodi pravo u sretnu budućnost i da se prošlost zna vratiti na neočekivan i okrutan način. Sedam desetljeća nakon velike pobjede Ukrajina je opet postala žrtva agresije, i to od najbližeg saveznika iz 2. svj. rata - Rusije.
Što se prošlosti tiče, “saveznik” bi bila još i preslaba riječ, jer u to doba Ukrajina je ulazila u sastav SSSR-a te su se Ukrajinci i Rusi borili protiv fašizma kao jedna cjelina. Među ostalim, to je kasnije, kad su pobjednici dijelili slavu i zasluge, prouzročilo i jednu nepravednost prema Ukrajini. Iako je cijelo vrijeme bila u samom žarištu rata, njezin pothvat i njezina žrtva ostali su gotovo neprimijećeni i nisu ušli u povijesnu svijest europske i svjetske javnosti. Sve je pripalo Rusiji. Mislim da je sada pravo vrijeme da se istina i pravednost uspostave.
Smrtonosni val 2. svj. rata dva je puta poharao Ukrajinu - tijekom povlačenja Crvene vojske 1941. i tijekom njezine ofenzive 1943. - 1944. Otud i neviđene žrtve i razaranja. U ratu je poginulo do 8 milijuna Ukrajinaca, a ukupni gubici Ukrajine u stanovništvu su dostigli 13,5 milijuna, najviše od svih nacija antifašističke koalicije. Sedam milijuna Ukrajinaca sudjelovalo je u borbama kao vojnici Crvene armije. Svaki drugi od njih nije se vratio doma. Svaki drugi od onih koji su se vratili ostao je invalid. Potpuno ili djelomično bilo je uništeno 714 gradova i 28.000 sela.
Ukrajinci se nisu borili samo na frontu u redovima Crvene armije. Kad se Ukrajina našla pod njemačkom okupacijom, u zemlji je, kao i u Hrvatskoj, počeo partizanski pokret koji je dobio masovni, istinski narodni karakter, tako da je tijekom rata u borbu bilo uključeno oko pola milijuna ljudi.
Osim toga, u Karpatskim brdima zapadne Ukrajine borila se još jedna velika partizanska vojska - Ukrajinska ustanička armija (UUA), čiji je cilj bio obnavljanje nezavisne ukrajinske države. Zapadnu Ukrajinu SSSR je prema paktu Molotov-Ribbentrop zauzeo tek 1939. i odmah je počeo masovne “čistke” “buržoaskih elemenata” i “ukrajinskih nacionalista”.
Zato su zapadni Ukrajinci i fašiste i komuniste smatrali jednako opakim okupatorima te su vodili rat prvo protiv hitlerovaca, a poslije su okrenuli oružje protiv sovjetskih jedinica sigurnosti NKVD koje su došle ponovno uspostaviti svoj režim. Razumije se, u SSSR-u su borci UUA-e bili žigosani kao “izdajice” i lažno okrivljeni da su “pomagači njemačkih fašista” (jer tko bi još osim fašista mogao pucati na vojnike NKVD-a?).
Upravo taj povijesni falsifikat danas aktivno koristi Putinova propaganda da bi opravdala aneksiju Krima i agresiju na istoku Ukrajine. Propagandistička shema koju su smandrljali kremaljski ideolozi ukratko izgleda ovako: “Majdan u Kijevu, koji je zbacio proruskog predsjednika Janukoviča, organizirali su Amerika i Europa rukama zapadnih Ukrajinaca. Zapadni Ukrajinci su fašisti i rusofobi, to se zna još od rata. Dakle, na vlast u Kijevu je došla fašistička hunta, a to znači da će ona proganjati Ruse i sve one koji u Ukrajini govore ruski. Zaključak: Rusija mora njih zaštititi! Svi u boj s ukrajinskim fašizmom!” Za svaki ću slučaj pokazati gdje su u toj “logičkoj” konstrukciji laži i izvrtanja.
Prvo, Amerikanci i EU nisu mogli organizirati prosvjede na Majdanu. Nitko i ništa osim želje za slobodom i mržnje prema lopovima na vlasti ne može natjerati milijune građana da tijekom četiri mjeseca prosvjeduju na strašnoj hladnoći i da se ne razbježe pod mecima snajperista. Drugo, na Majdan su dolazile tisuće ljudi iz zapadne Ukrajine, ali glavninu prosvjednika ipak su sastavljali lokalni Kijevljani. Treće, nema povoda nazivati fašistima vojnike Ukrajinske ustaničke armije, a kamoli njihove unuke. Četvrto, na vlast u Ukrajini došle su isključivo proeuropske i demokratske snage, jer glavni zahtjevi Majdana bili su upravo demokracija i Europa.
I napokon, među prosvjednicima na Majdanu, kao i sada među vojnicima koji ratuju protiv ruskih agresora i separatista, barem polovica su ili etnički Rusi ili građani koji koriste ruski jezik kao materinji. Dakle, teze o “spašavanju ruske braće” na Krimu i u Donbaskoj regiji Ukrajine isto tako rasipaju se kao kućica od karata.
Ako je već Moskva izvukla iz prošlosti i pustila u igru “fašističku” kartu, da pogledamo kako u tom smislu stoji sama današnja Rusija. Poražavajuću sličnost politike Putina i Hitlera primijetili su već mnogi analitičari.
Glavna je sličnost, svakako, u agresivnosti i zametanju rata. Podsjetit ću da je upravo Putin prvi put poslije Hitlera okupirao u Europi tuđi teritorij i pripojio ga svom imperiju, a njegova aneksija Krima neodoljivo podsjeća na anšlus Austrije i okupaciju čeških Sudeta. Potpuno ista je i izlika za agresiju: navodna zaštita sunarodnjaka u drugim zemljama. Sve u svemu, danas smo suočeni s pravim političkim apsurdom. Rusija pod antifašističkim lozinkama vrši tipično fašističku agresiju na demokratsku Ukrajinu optužujući je pritom za fašizam.
Citirat ću Winstona Churchilla: “Fašisti budućnosti nazivat će sebe antifašistima”. Ja se pitam, kako je mogao znati?