Zahtjev sindikata da se odlukom Ustavnog suda faktički zabranjeni radnički referendum ipak održi, makar i u modificiranom obliku, Vlada bi objeručke morala prihvatiti. Jer joj nudi priliku da izbjegne teške konzekvence vlastitih grešaka. Referendum je za premijerku Kosor svakako manje zlo od akcija koje bi njegov izostanak mogao isprovocirati.
Vlada je, s glavom u oblacima, napumpana vlastitim fantazijama, izgubila kontakt s realnošću i pulsom javnosti. Nespremna čuti bilo kakvu neugodnu poruku, maršira iz greške u grešku i samo umnožava nezadovoljstvo naroda. Aranžirala je odluku Ustavnog suda o nepotrebnosti referenduma i tako povećala broj njegovih zagovornika.
Ako je Vlada Jadranke Kosor danas nepopularnija od Sanaderove, u njegovu najgorem periodu, onda to nije samo zbog duboke ekonomske krize i njene nesposobnosti da pokrene promjene. Jednaku frustraciju i nezadovoljstvo sada proizvodi njena potpuna ogluha. Ignorancija svakog neugodnog joj glasa javnosti. Referendum je samo lakmus papir koji pokazuje, kažu sindikati, Vladino “nepoštovanje volje građana”. Vlada ponašanjem kao da baš želi isprovocirati njegovu eksploziju. Odbijajući referendum, zapravo poziva na ulicu.
Vjerojatno se upravo zato predsjednik Josipović prihvatio uloge posrednika između sindikata i Vlade. Tražit će da se ispuni volja radnika i referendum ipak održi. Svoj angažman obrazlaže zainteresiranošću za, kako je rekao, društvenu stabilnost. Društvena se stabilnost ne gradi reduciranjem i gušenjem demokratskih sloboda. Otvaranje mogućnosti da narod ostvari svoju želju i iskaže vlastito mišljenje, bez obzira na to kakvo će ono biti, može predstavljati svojevrstan ventil za smanjenje napetosti. Sve drugo samo će ih povećati. Budu li sindikati prisiljeni da referendum provedu drugim sredstvima, prosvjedima, generalnim štrajkom, izazivanjem prijevremenih izbora, to je za Vladu, možda i za državu, mnogo rizičnija opcija.