Trideseti listopada 2006. godine, ponedjeljak. Zapamtit ću taj dan. Tako je obećavao da će biti "običan". Pa ipak ga neću nikada više izbrisati iz sjećanja. Zapamtit ću ga i nositi sa sobom do kraja. A možda i dalje. Tamo gdje nam je tog jutra otišao Stanko Horvat, akademik, hrvatski skladatelj i pedagog.
Trideseti listopada 2006. napustio nas je nekadašnji učenik kompozicije u klasi Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, student pariškog Konzervatorija kod Tonyja Aubina i Renea Leibowitza, stipendist Zaklade DAAD Elektroničkog studija berlinskog Tehničkog sveučilišta.
Otišao je iz naše svakodnevice i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja (1974. - 1979.), umjetnički direktor Muzičkog biennalea Zagreb (1985. - 1989.), profesor (1961. - 1999.) i dekan Muzičke akademije u Zagrebu (1977. - 1981.) i poštovani redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 1998.). Sve to veže se uz lik velikog hrvatskog skladatelja Stanka Horvata. I siguran sam da će mnogi pisci, stručniji od mene, pisati o njegovu golemom glazbenom djelu, koje se prostire od 50-ih godina prošlog stoljeća sve do ove godine, sve do njegovih posljednjih dana, sati, zapravo…
Mnoge ćemo tajne tek rasvijetliti, vjerojatno, pokušavajući proniknuti u dušu i misli skladatelja koji nam ostavlja antologijske skladbe… Hymnus za orkestar iz 1969., Taches iz 1967. i Memorial iz 1986. za glasovir i orkestar, Sonnant iz 1969., Accords iz 1979., Ostinati iz 1982. i Manual iz 1985. za glasovir, Jama - kantata iz 1971. i Kolo bola za zbor iz 1977., Quartetto iz 1988. za gudački kvartet, Rocambole iz 2000. za kvartet saksofona, Kafkophonie iz 2001. za gitaru i gudački kvartet, Preobražaj, opera u jednom činu iz 1995., Zvuk i bijes iz 1996., kao prosvjed "s uzdignutom rukom" ratnim strahotama koje su nas sudbinski pogodile, i Dithyrambos iz 2004. za orkestar…
Mnoštvo je nagrada koje su potvrdile vrijednost ovog skladateljskog opusa. Sve ove podatke i činjenice naći ćemo u nekom zborniku, u nekoj enciklopediji, u nekoj monografiji, da se ne zaboravi, da se zapamti, ali nigdje neće pisati da je 30. 10. 2006. u beskraj i u vječnost otišao jedan veliki i plemeniti učitelj. Stanko Horvat nije bio "samo" umjetnički direktor Muzičkog biennala Zagreb. Ili profesor. Ili skladatelj. Ili akademik.
On je bio Učitelj. Frano Parać, Ivo Josipović, Drago Bubalo, Mladen Tarbuk, Srđan Dedić, Dalibor Bukvić, Sanda Majurec Zanata, Srećko Bradić, Vjekoslav Nježić, sve su to danas hrvatski skladatelji i nekadašnji učenici Stanka Horvata. I svi su oni UČILI od Stanka. Od njegova znanja, iskustva, od skladateljskog instinkta i intuicije, od strpljenja i upornosti koje je nosio u sebi. A život je htio, i sudbina, a i neka sreća valjda, da sam i osobno učio kod njega, od njega. A učim i dalje, i danas i sada. O strpljenju i znanju slušanja, o Strasti i Ljubavi (i ne samo prema Muzici!), o pozivu a ne o poslu, o Hrabrosti i Iskrenosti, o Vjeri i o Nadi u Umjetnost i u Istinu, o neprekidnoj Potrazi i o stalnoj Sumnji, o nepresušnom Čuđenju i potrebnom Nemiru, o Prolaznosti i Vječnosti, o Početku i o Kraju.
Kraj mora doći. I posljednja skladba koju nam je ostavio Stanko Horvat, a koju neće čuti na ovom Svijetu, nosi u stihovima Luke Paljetka poruku svima nama... "Jest... u noći... u samoći, sni će biti duži… čitav život te će sanje trajat…" U samoći, naš Učitelju.
Berislav Šipuš
Trideseti listopada 2006. napustio nas je nekadašnji učenik kompozicije u klasi Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, student pariškog Konzervatorija kod Tonyja Aubina i Renea Leibowitza, stipendist Zaklade DAAD Elektroničkog studija berlinskog Tehničkog sveučilišta.
Otišao je iz naše svakodnevice i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja (1974. - 1979.), umjetnički direktor Muzičkog biennalea Zagreb (1985. - 1989.), profesor (1961. - 1999.) i dekan Muzičke akademije u Zagrebu (1977. - 1981.) i poštovani redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 1998.). Sve to veže se uz lik velikog hrvatskog skladatelja Stanka Horvata. I siguran sam da će mnogi pisci, stručniji od mene, pisati o njegovu golemom glazbenom djelu, koje se prostire od 50-ih godina prošlog stoljeća sve do ove godine, sve do njegovih posljednjih dana, sati, zapravo…
Mnoge ćemo tajne tek rasvijetliti, vjerojatno, pokušavajući proniknuti u dušu i misli skladatelja koji nam ostavlja antologijske skladbe… Hymnus za orkestar iz 1969., Taches iz 1967. i Memorial iz 1986. za glasovir i orkestar, Sonnant iz 1969., Accords iz 1979., Ostinati iz 1982. i Manual iz 1985. za glasovir, Jama - kantata iz 1971. i Kolo bola za zbor iz 1977., Quartetto iz 1988. za gudački kvartet, Rocambole iz 2000. za kvartet saksofona, Kafkophonie iz 2001. za gitaru i gudački kvartet, Preobražaj, opera u jednom činu iz 1995., Zvuk i bijes iz 1996., kao prosvjed "s uzdignutom rukom" ratnim strahotama koje su nas sudbinski pogodile, i Dithyrambos iz 2004. za orkestar…
Mnoštvo je nagrada koje su potvrdile vrijednost ovog skladateljskog opusa. Sve ove podatke i činjenice naći ćemo u nekom zborniku, u nekoj enciklopediji, u nekoj monografiji, da se ne zaboravi, da se zapamti, ali nigdje neće pisati da je 30. 10. 2006. u beskraj i u vječnost otišao jedan veliki i plemeniti učitelj. Stanko Horvat nije bio "samo" umjetnički direktor Muzičkog biennala Zagreb. Ili profesor. Ili skladatelj. Ili akademik.
On je bio Učitelj. Frano Parać, Ivo Josipović, Drago Bubalo, Mladen Tarbuk, Srđan Dedić, Dalibor Bukvić, Sanda Majurec Zanata, Srećko Bradić, Vjekoslav Nježić, sve su to danas hrvatski skladatelji i nekadašnji učenici Stanka Horvata. I svi su oni UČILI od Stanka. Od njegova znanja, iskustva, od skladateljskog instinkta i intuicije, od strpljenja i upornosti koje je nosio u sebi. A život je htio, i sudbina, a i neka sreća valjda, da sam i osobno učio kod njega, od njega. A učim i dalje, i danas i sada. O strpljenju i znanju slušanja, o Strasti i Ljubavi (i ne samo prema Muzici!), o pozivu a ne o poslu, o Hrabrosti i Iskrenosti, o Vjeri i o Nadi u Umjetnost i u Istinu, o neprekidnoj Potrazi i o stalnoj Sumnji, o nepresušnom Čuđenju i potrebnom Nemiru, o Prolaznosti i Vječnosti, o Početku i o Kraju.
Kraj mora doći. I posljednja skladba koju nam je ostavio Stanko Horvat, a koju neće čuti na ovom Svijetu, nosi u stihovima Luke Paljetka poruku svima nama... "Jest... u noći... u samoći, sni će biti duži… čitav život te će sanje trajat…" U samoći, naš Učitelju.
Berislav Šipuš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....