Imperativ domoljublja velika je prijevara. Odnos prema državi koja se osjeća svojim domom ne može se graditi samo na emocijama. Ako ih ima - a obično ih ima - dobro, ali građani su prije svega dužni poštovati svoju zemlju. Ljubav nije obavezna. Niti su usta puna Hrvatske dokaz patriotizma.
Recentni poziv ministra zdravlja Darka Milinovića na ljubav prema domovini, koju bi se, po njemu, trebalo pokazati i odricanjem od plaća, naslanja se na patetičnu domoljubnu retoriku s početka devedesetih. Nacija se tih godina kupala u domoljubnom ganuću i odnos se prema državi, kako se prisjeća Žarko Domljan, mjerio izrazom očiju. Jao onome tko nije pokazivao dovoljno ushita! Dogodilo se, međutim, da je patriotizam postao izgovor za mnogu opačinu. Laganje za Hrvatsku argumentiralo se ogromnom ljubavlju, domoljublje se - pitajte Mirka Norca! - provjeravalo spremnošću na likvidacije. Suza na svaki spomen Hrvatske išla je pod ruku s njenim pljačkanjem. Oni koji su domovinu, navodno, najviše voljeli, najviše su iz nje izvlačili.
Parolama “sve za Hrvatsku” pokrivala se praksa sve od Hrvatske. Domoljubna bajka postala je dimna zavjesa za protunarodnu djelatnost: vlast koja već skoro dva desetljeća gospodari državom, forsirajući priču o obrani svake stope hrvatske zemlje, dovela je do toga da će, kako veli Ljubo Jurčić, sva hrvatska djedovina završiti na bubnju, a ni prodaja otoka nije isključena. Hrvatskoj bi danas bilo mnogo bolje da su je manje voljeli, a više poštovali. Da se lojalnost prema državi gradila i dokazivala na uvažavanju zakona, plaćanju poreza, građanskim vrijednostima.
Forsiranje maskirnog domoljublja nije se dogodilo slučajno. Političkoj je klasi omogućilo redukciju političkih ideala i vrijednosti na neuhvatljivu sferu emocija. Usto, jedno se govorilo, drugo radilo. Da se odnos prema državi mjerio racionalnim metrom, a ne fluidnom kategorijom ljubavi, onda bi se i vlast drugačije morala ponašati. Bila bi stavljena u čvršće i provjerljive okvire. Na koncu, domoljubnu je retoriku koristila kao opijum za narod. Patriotskim parolama ispirala mu mozak. Nudila zastavu, a uzimala sve ostalo. Svaku je kritiku i otpor slamala proglašavajući ih mržnjom prema Hrvatskoj. Patriotska fraza, često posve lažna, poslužila je kao sredstvo za teroriziranje nacije. Milinović je tako svojedobno ljubav prema domovini dokazivao vežući se lancima u slavu ratnog zločinca, danas pozivajući druge da sami sebi smanje plaće.
Lažni domoljubi, manekeni patriotizma, profanirali su ljubav prema domovini. Obnavljanje takvih parola odmah diktira oprez. Nitko im više ne vjeruje. Zato je svaka egzaltacija takve vrste - poput inzistiranja Andrije Hebranga na isticanju nacionalnih simbola uz praznike, što implicira optužbu da narod bez zastava ne drži do svoje države - dakle, svaka je takva uspaljenost postala neuvjerljiva. Mućak-domoljublje! Patriotizam se dokazuje ne suzom za Hrvatsku, nego radom za Hrvatsku. Ispravan odnos prema državi treba početi trenirati od poštovanja zakona. Ako to za političku klasu nije pretežak zadatak.