Prosvjede protiv HNS-a nipošto ne treba idealizirati, kako se to ovih dana prilično često događa u javnosti. Nesporna je činjenica da su mnogi prosvjednici upravo isti oni ljudi koji na tribinama redovito viču “Ubi, ubi, ubi Srbina”, koji na Šimunićev poziv “Za dom!” svim srcem i grlom odgovaraju “Spremni!”, dok su neki od njih vjerojatno spremni na najbrutalnije nasilne ispade, slične ubojstvu Deportivova najvijača, ove nedjelje u Madridu, uoči utakmice Atletica i Deportiva.
Nadalje, prilično je licemjerno sada hvaliti iste one navijače i navijačke skupine koje se još lani opravdano proglašavalo najnasilnijim i najkonzervativnijim elementima u hrvatskom društvu, u povodu raznih nepolitičkih događaja, poput dogovorenih tučnjava na odmorištima autoceste Zagreb - Split, ili eminentnih društveno-političkih događaja, poput masovne potpore jednom Thompsonu.
Međutim, poanta pobune protiv Hrvatskoga nogometnog saveza puno je dublja, i definitivno nadilazi značaj nekih od najglasnijih protagonista ovog nogometno-političkog ustanka.
Prvo, Torcida i vodstvo Hajduka, a kasnije i dvadesetak tisuća Dalmatinaca, opravdano su protestirali zbog očigledne sportske nepravde koja se već godinama nanosi Hajduku: činjenica jest da Hajduk u Hrvatskom nogometnom savezu uživa status parije, što je potpuno nepodnošljivo za najstariji hrvatski nogometni klub, koji ima i uvjerljivo najviše navijača.
Drugo, i mnogo važnije, prosvjed koji je počeo iracionalno - budimo realni, nije bilo nikakvog stvarnog razloga da Hajduk ne odigra utakmicu protiv Dinama u Maksimiru - prosvjed koji je, dakle, počeo iracionalnim povodom, ali koji je utemeljen na realnom osjećaju nepravde, vrlo je brzo prerastao u mali masovni pokret protiv Hrvatskoga nogometnog saveza kao takvog. Jedna od svakako točnih ocjena Hrvatskoga nogometnog saveza jest da se radi o organizaciji s kriminalnim rubovima, koja često nije kadra jamčiti regularnost glavnih svojih natjecanja, i kojom, zapravo, u velikom dijelu upravlja Zdravko Mamić, predsjednik i stvarni vlasnik Dinama (čija je opozicija, usput govoreći, jednako kriminalizirana kao i vrh Hrvatskoga nogometnog saveza).
Poslije skandala u Zagrebu, pa slavlja na Poljudu (slavlje zbog neodigrane utakmice uistinu jest teška kontradikcija), pa prosvjeda na splitskoj Rivi te, naposljetku, reakcija na taj prosvjed, samo je jedno potpuno jasno. Hrvatska se ujedinila u stavu da nitko tko drži do sebe ne želi imati ništa s Hrvatskim nogometnim savezom, ni sa sadašnjim Nogometnim klubom Dinamo. No, ovdje nije riječ samo o nogometu.
HNS, Zdravko Mamić i Davor Šuker postali su instante ulične metafore one Hrvatske kakvu većina hrvatskih građana više ne želi podnositi. Radi se o nasilnoj, neotesanoj, korumpiranoj, nepravednoj, nepoštenoj i licemjernoj Hrvatskoj.
Prosvjed protiv HNS-a, Šukera i Mamića tako se pretvorio u prosvjed protiv nekih od najnepodnošljivijih patoloških izraslina na hrvatskom društvenom i političkom tkivu, koje među ostalim simboliziraju Hrvatski nogometni savez i njegovi čelnici. I tako je nogometni ustanak pomogao artikuliranju duha vremena.
Prosvjednici, i brojni njihovi podržavatelji, naprosto su rekli da više ne žele Hrvatsku u kojoj ljudi poput Zdravka Mamića igraju bilo kakvu značajnu ulogu. Bili su zarazno uvjerljivi, pa je sada sasvim očigledno da je Mamićev društveni značaj pao na razinu s koje nema povratka.
Naravno, ne treba imati nikakvih iluzija o tome da će Zdravko Mamić napustiti Dinamo i hrvatski nogomet (ako ga na to ne natjera USKOK): međutim, njegov će utjecaj u svim sferama izvan nogometa slabiti iz dana u dan, jer je on poslije splitskog prosvjeda definitivno ušao u kastu društveno odbačenih, baš kao i njegov protivnik Reno Sinovčić poslije prekjučerašnjeg uhićenja. Iz te se kaste, kaste zauvijek odbačenih, nikada nitko ne vraća. Ovdje nije riječ samo o Mamiću, Sinovčiću i sportu; ovdje je, šire gledajući, riječ i o brojnim drugim protagonistima hrvatskoga javnog života, koji su se u svojim područjima djelovanja ponašali slično Mamiću, i koji nikada više neće moći igrati svoje ranije društvene uloge: to vrijedi i za Slavka Linića, a još više za Milana Bandića.
Svi oni, od Mamića do Bandića, pripadaju jednoj bivšoj, dogovornoj, nezakonskoj, nepravnoj i duboko nepristojnoj Hrvatskoj. Kladiti se danas na takve ljude, bez obzira na njihovu dojučerašnju važnost ili moć, jednako je kao kladiti se na NDH o ožujku 1945. godine, ili na Komunističku partiju u ožujku 1990. godine. Radi se o unaprijed izgubljenoj okladi, koja ne može izazvati ništa više od sažalno-ironičnog osmijeha.
Vladi Zorana Milanovića mora se priznati - bez obzira na sve njene pogreške i neuspjehe - da je uspjela stvoriti novu društvenu klimu, u kojoj ljudi poput Mamića, Bandića ili Šukera postaju prirodno suvišni. Prosvjednicima protiv Hrvatskoga nogometnog saveza, i onim fizičkim i onim internetskim, mora se, pak, priznati da su dio tih ljudi, koji bi bili suvišni u svakoj normalno uređenoj državi, napokon i fizički gurnuli na samu marginu društvene važnosti.
Stoga aktualni ustanak nogometnih navijača protiv HNS-a i protiv Mamićeva Dinama (a taj ustanak nema nikakve veze s navodnom netrpeljivošću Zagreba i Splita), posjeduje neusporedivo veće političko značenje od uobičajenih nogometnih nereda.