Kolinda Grabar Kitarović, izabrana predsjednica države koja svoju dužnost preuzima krajem veljače, u prvim je intervjuima nakon izbora između ostalog vrlo jasno definirala svoj odnos prema gospodarstvu. Rekla je da se zalaže za “socijalno tržišnu ekonomiju”. Riječ je o obliku tržišnog kapitalizma kombiniranog sa socijalnom politikom koja favorizira socijalno osiguranje i ponekad se naziva “koordiniranom tržišnom ekonomijom”. Javno financirano zdravstvo, mirovinsko osiguranje i socijalna sigurnost osnovni su elementi.
Prema ovlastima, njezina uloga u definiranju temeljnog okvira unutar kojeg će gospodarstvo funkcionirati nije uloga kroz koju bi ona doista i mogla donositi ključne odluke, one koje se tiču punjenja i pražnjenja državne blagajne. Ipak, s obzirom na to da je predsjednica izabrana nakon kampanje u kojoj se značajan dio njezine argumentacije odnosio na potrebu gospodarskog oporavka, da je dobila podršku više od milijun birača i da se zato što je bila kandidatkinja HDZ-a, danas najjače oporbene stranke koja će krajem godine nastupiti na parlamentarnim izborima i boriti se za vlast, poruke koje Grabar Kitarović šalje o ekonomiji treba tumačiti u kontekstu ekonomske politike bliske njezinoj stranci. Novoizabrana predsjednica je kao svoj prvi potez na čelu države najavila sazivanje sjednice Vlade kako bi se raspravljalo o gospodarstvu, rekavši kako će isti pristup primijeniti i na potencijalnu Vladu HDZ-a dobije li ta stranka parlamentarne izbore.
Socijalno tržišna ekonomija o kojoj govori nije pak ništa novo i nepoznato. Naziv takvog ekonomskog koncepta potječe iz 1949. godine i njemačkog kancelara Konrada Adenauera i od tada do danas, a riječ je o 66 godina, na europskom su tlu mnoge političke opcije pod različitim nazivima i uz različite izvedenice u primjeni zagovarale takav ekonomski koncept, tijekom godina prozvan i “socijalnim kapitalizmom”. Zapravo je riječ o ekonomskom konceptu na čijem su tlu izrasle ekonomske politike “trećeg puta” kao sredine između ekonomskog liberalizma i socijalizma koji su primjenjivali pobornici bliži centru s oba pola. Pa možemo govoriti o Austriji, Finskoj, Švedskoj ili Britaniji pod vlašću Tonyja Blaira. Zalaganjem sredine između suprotstavljenih polova u ekonomiji Grabar Kitarović zapravo stvara obvezu HDZ-u da tu sredinu definira i uspješno primijeni na hrvatsko društvo, a to je jedino što nitko do sada u 25 godina nije uspio, a zapravo su svi dolazeći na vlast tvrdili da žele i vladajući nemušto pokušavali, što rezultira šestom godinom recesije. Kratkoročno, barem kada je riječ o trajanju predsjedničkog mandata, idućih pet godina u kontekstu socijalno tržišne ekonomije vrlo je izvjesno da smanjivanje ukupnog poreznog opterećenja i nameta građanima i gospodarstvu zapravo ne dolazi u obzir, tek možda njihovo drugačije trošenje od strane države.