U mjestu i u vremenu u kojem sam odrastao - a to je bio Split kasnog socijalizma - ime i lik Vicka Krstulovića bili su nešto poput javne tajne o kojoj se uz nelagodu šutjelo. Tih godina - sedamdesetih i osamdesetih - Vicko Krstulović odavno više nije bio politički utjecajan.
Taj je utjecaj izgubio nakon niza prkosnih incidenata zbog kojih je u jednom trenutku - početkom šezdesetih - postao crna ovca komunističke partije i predmet zazora svojih bivših partizanskih suboraca.
Ipak, u to je doba Split još bio pun onomastičkih tragova Vickove vlasti. Dom kulture brodogradilišta - danas muzičku školu - Splićani su tada zvali “u Vicka”. Meteorološki stup na vrhu Mosora i danas se zove “Vickov stup”, a činjenica da se po njemu zove gorski vrh davala je Krstuloviću auru nalik staroslavenskom božanstvu. U to doba, Vicko Krstulović je i izgledao tako, poput kakvog poganskog boga ili starozavjetnog proroka. Nakon smrti sina Maksima kao korotu je pustio dugu bradu. Kako se kao lider dalmatinskih partizana nije mogao izbjeći barem u protokolarnim prilikama, Vicko Krstulović bi se takav - star, bradat i tmuran - pojavljivao na komemoracijama. Tamo bi mu talijanski komunisti iz bataljuna Garibaldi tepali “il commandante Vicko”, a njegova mračna, el-grekovska figura pobuđivala bi nelagodu fićfirića sa službene govornice. Vicko je postajao predmet mistifikacije, a tu mistifikaciju iz moje je osobne perspektive produbljivalo to što mu je obiteljski grob na groblju Lovrinac bio tek pedesetak koraka od groba moje obitelji. Prolazio bih tako često pokraj grobnice na kojoj je bio reljef splitskog težaka koji mašklinom ruje zemlju. Ljudi bi u prolazu rekli samo “ovdi je pokopan Vicko”, kao da jedni drugima prosljeđuju neki tajni zavjet.
Komunist prije puberteta
Na neki način, Vicko Krstulović (1905. - 1988.) i jest zavjetna tajna dalmatinske povijesti. Odrastao u komunističkoj obitelji, postao je komunist prije puberteta i - kako se uvijek hvalio - imao više komunističkog staža od mnogo starijeg Tita. S početkom rata, postaje lider partizanskog pokreta u Dalmaciji. Godine 1942. s dalmatinskim će partizanima osloboditi Livno i stvoriti nukleus onog što će se zvati “slobodni teritorij”. S jezgrom partizana prošao je Neretvu i Sutjesku, a s njim su tu klaonicu prošli i supruga i četvero malodobne djece. Godine 1944. stoji u lođi splitske vijećnice na Pjaci kad se osniva Narodna Republika Hrvatska. Ali - tijekom pedesetih, njegovo nezadovoljstvo novom zbiljom te osobni animozitet prema Đilasu, Rankoviću, Bakariću, te - sve više - Titu - pretvaraju Vicka Krstulovića u političkog pariju. Pojavljuje se na kongresima gdje njegovi otresiti, napadački referati izazivaju sablazan. Gubi funkcije. Sredinom sedamdesetih u Londonu mu umire sin Maksim, a ni do danas se ne zna je li Maksimova smrt - inače žestokog komunista - bila suicid, Udbino ubojstvo ili ubojstvo ekstremnih emigranata. Za vladajuće Vicko postaje neugodni, ekscesima skloni čudak koji se izbjegava. Postaje nešto poput Borkovića Jastreba socijalizma - otresiti, ćudljivi i razočarani heroj, no ujedno personifikacija “pravog borca”, “barakaša” koje su iz političke vrhuške istisnuli karijeristi i ulizice.
Tih osamdesetih, već uvelike disident, Vicko Krstulović je ispisao memoare. Bili su tako jetki da ih za razdoblja Jugoslavije nije mogao objaviti. Stajali su neobjavljeni dugih četvrt stoljeća, sve dok ih prije dvije godine nije počeo objavljivati njegov sin Vladimir. Objavio ih je u tri toma, od čega su prva dva doista Krstulovićevi memoari, sjećanja na odrastanje, prijeratni politički rad te Drugi svjetski rat. Nedavno objavljeni treći tom - naslovljen “Vicko i Maksim - tragični revolucioner i umjetnik” - više je djelo sina no oca, više smjesa press clippinga i zbirke izvora, nego memoarska knjiga. U toj knjizi, sin zastupa (ili: konstruira) očev politički kredo i prikazuje kroz referate, dokumente i članke kako se jedan tvrdoglavi komunistički puritanac otuđuje od sistema koji je sam stvorio.
Prva dva toma Krstulovićevih memoara već su po sebi bili politički zapaljivi. U njima, Krstulović je iz pozicije ogorčenog veterana prepričavao ratnu povijest, ne krijući sklonosti i animozitete. Krležu je poštovao, Koču Popovića obožavao. Bakarića prezire te s užitkom navodi njegove nadimke “svileni” i “pizdek”. S Hebrangom je prvi sukob imao još ‘41, kad je Hebrang - prema Vickovu mišljenju - skrivio katastrofu Prvog splitskog odreda. Hebranga je Krastulović mrzio, smatrao ga je ustaškim agentom i držao da otjelovljuje dvije stvari koje nije podnosio: hrvatski nacionalizam te moskovitski partijski birokratizam. U vrijeme kad piše memoare, Krstulović je već duboko ogorčen i na Tita, pa to ogorčenje šiklja iz svake stranice. Bilježi kako je Tita prije rata sreo u jednoj splitskoj kavani i bio osupnut neumjesno otmjenom odjećom za jednog partijskog sekretara. Kad izlaže zbivanja od 1942. do 1945., Krstulović oponira mitovima o Titovoj strateškoj genijalnosti, nabraja mu greške, sebi pripisuje zasluge za neke ključne odluke, poput uspostave štaba na Visu.
Spomenik ocu
Neovisno koliko je nepouzdan ili pouzdan u prosudbama, Krstulović je ispisao komad memoarskog dokumenta koji je frapantan. Mnogo je knjiga i filmova nastalo o partizanskim bitkama 42./43., no kod Krstulovića ćete prvi put naići na stvarno pulsiranje i metež te klaonice, na prizore poput onog kad Nazor treći put u pola sata padne s konja, ili kad neki srpski zapovjednik - bijesan što Krstulović vuče mnogoljudnu obitelj - viče: “Mogao si ujebati manje djece”. Sutjesci - najvećoj dalmatinskoj klaonici nakon Lepanta - Vicko Krstulović je dao lice, boje, zvukove.
Treći tom trilogije - koji je sad pred nama - nije memoaristika, i nema dokumentarnu važnost poput prva dva. U njemu nikad niste sasvim na čistu gdje prestaje glas Krstulovića oca, a gdje glas priređivača sina, čovjeka koji ziđe spomenik ocu, no ujedno i na očevim leđima izlaže svoju ideologiju. “Vicko i Maksim” svejedno je zanimljiva knjiga jer jasno pokazuje zašto je Krstulović potpuno isključen iz povijesti i prepušten usmenoj predaji starijih Splićana. Ova knjiga pokazuje zašto baš ni jednoj ideologiji i vlasti Vicko nije bio upotrebljiv.
Do 90-ih, za komunističke je vlasti Vicko bio mušičavi starac, sujetno zlopamtilo, čovjek koji stalno zdvaja nad nepravdama prema Dalmaciji, i to radi diskursom koji previše miriše na autonomaštvo. U 90-ima Vicko Krstulović postaje avet, oličenje svega onog od čega novo društvo bježi. U društvu koje postaje tvrdo antikomunističko, Vicko Krstulović je neprihvatljiv kao komunist. U društvu koje je konstruiralo ideju o hrvatskoj ljevici oko mita o Hebrangu, Krstulović može samo izazvati šok svojim negativnim odnosom prema njemu. U društvu koje opsesivno gradi nacionalnu unitarnost - a u toj unitarnosti najgorljivije prednjači baš Dalmacija - Krstulović je možda najviše neprihvatljiv zbog svog regionalizma. Regionalist kojeg bi se bez navodnika moglo imenovati autonomašem, Krstulović je o Dalmaciji pisao diskursom punim ozlojeđenosti, stvarne ili umišljene nepravde, te lokalpatriotske mistifikacije. Ima u tom diskursu nešto od onih mitova “mi pobjeđujemo u ratu, a gubimo u miru” koji će kasnije hraniti jugovićke nacionalizme. Na neki način, Vicko je bio nacionalist bez nacije, a umjesto njegova “nacionalizma” na idejnom je tržištu pobijedio onaj konkurentski, kojem su Krstulovićeve ideje bile odurne i antihrvatske.
Paradoksalno, Krstuloviću nije pomogao ni trend revalorizacije socijalizma koji je (ne samo) u Hrvatskoj uhvatio maha u posljednjem desetljeću. U eri sloma javnog prostora, javnog dobra, deindustrijalizacije i krize države blagostanja, nova generacija konstruirala je umjesto stvarnog socijalizma sliku nekog paralelnog, beskonfliktnog ružičnjaka u kojem su mudri urbanisti planirali gradove, inženjeri smišljali tvornice, učitelji opismenjavali seljake, a liječnici cijepili po malaričnoj provinciji. Vicko Krstulović nije se uklapao ni u tu sliku. Treći tom koji je pred nama priča kudikamo manje laskavu priču o tom društvu - priču o frakcijskim spletkama, političkim ulizicama, farizejima koji se međusobno podbadaju floretima uvijenim u suhoparne referate te o čovjeku koji je vrhu te piramide - Titu. Titu, koji je za Krstulovića postao karikatura - tašti velmoža, opsjednut luksuzom, osjetljiv na najmanju kritiku.
Usmeni mit
Iako se s budućnošću nikad ne zna, mislim da se mogu gotovo kladiti da Vicko Krstulović nikad, ni u jednom budućem društvu neće izići iz usmenog mita. Premda je uz Trumbića najvažniji dalmatinski političar 20. stoljeća, premda je vodio najveći, najmasovniji i najodvažniji rat koji je moja regija vodila u povijesti - Vicko nikad neće dobiti ulicu, poprsje, po njemu se neće zvati ustanova, studentski dom niti zaklada. On će ostati trajno politički neupotrebljiv i s lijeva i s desna, i iz Zagreba i iz Beograda ili Bruxellesa. Možda baš zato, kako vrijeme ide, on za mene sve više postaje beskrajno zanimljiv.