Andrej Plenković u tren je oka uspio steći status HDZ-ove slamke spasa. Potpuno šokirana najnovijim podacima o rekordnom padu rejtinga, stranka se kao jedan počela postrojavati iza čovjeka koji se kandidirao za njezina budućeg šefa pa će tako redom, čini se, otpasti svi koji su se još koliko jučer oštrili za utakmicu. HDZ u velikom strahu zbija redove.
O njihovoj lakoći presvlačenja ili zaborava govori i način na koji su brzopotezno otpisali dosadašnjeg šefa. Tomislav Karamarko nestao je kao da ga nikad nije ni bilo. Nema cipelarenja niti će, izgleda, morati proći križni put kakav je sam prakticirao prema nekim bivšim HDZ-ovim šefovima, ali, ispirući valjda nečistu savjest, stranačke lokalne organizacije masovno šalju izraze potpore vjerojatnom nasljedniku, prijeteći da svojim viškom euforije izborni proces u HDZ-u pretvore u karikaturu demokracije. HDZ odlučuje o novom lideru, ali i o tome kako će se njegovim izborom predstaviti javnosti. Kad je Zoran Milanović preuzimao SDP, proces je vođen tako da je reputacijska korist po stranku bila ogromna. Slično bi se sada moglo dogoditi HDZ-u. Unutarstranački bi se izbori mogli pretvoriti u dobru kampanju za parlamentarne izbore. Ne bude li velike štete od činjenice da će, sudeći po svemu, Plenković biti jedini kandidat za predsjednika HDZ-a, što ne djeluje baš demokratski, ali s obzirom na izvanredne okolnosti u kojima se stranka nalazi možda se nekako može razumjeti. Veći bi problem moglo predstavljati fabriciranje umjetnog jednoglasja i atmosfere aklamacije. Možda bi bilo dobro da u HDZ-u malo smanje svoj doživljaj.
Plenković će, bez izborne drame i neizvjesnosti, prilično glatko preuzeti stranku. Barem što se formalne funkcije tiče. Stvarno ovladavanje partijskim strukturama nešto je duži i neizvjesniji pothvat. Ali, HDZ se ponaša kao da je s njim dobio dar s neba. Stranka je na koljenima, teško devastirana katastrofalnom Karamarkovom politikom i posve iracionalnim rušenjem vlastite vlade. Svejedno, oko izbora novog lidera već se počinje stvarati pozitivno i optimistično ozračje. U danim okolnostima Plenković se čini odličnim kandidatom za šefa HDZ-a. Oko sebe odmah je okupio respektabilnu ekipu, koja će znati odraditi posao. Osobno ima šarm novog ili barem medijski nepotrošenog ili nepročitanog lica. Retorika mu je dobra. Pogotovo najave da HDZ kani pozicionirati kao stranku desnog centra i obnoviti Tuđmanovu okupljajuću politiku. Svojim prvim izjavama cijeloj je političkoj sceni uspio nametnuti novi politički diskurs. Ili je samo bolje od drugih prepoznao znakove vremena?
Hrvatska je strašno, do smrti umorna od onih koji politiku razumiju kao polje predatora. Izmrcvarena je zaslugom ideoloških razbijača i terminatora. U protekle četiri godine političkom su scenom gazdovali stranački štemeri. Hrvatsku su pretvorili u ratnu zonu. Politiku u prostor neprijateljstva, sve do međusobnog istrebljenja. Nikako da bi je smatrali plemenitom vještinom pravljenja prijatelja i traženja saveznika u borbi za javno dobro. S jedne strane zagovornici revitalizacije Kevinih jama, s druge strane praktikanti politike “mi ili oni“. Na krilima tih se furija, međutim, ne može u Banske dvore. Može se mobilizirati jedan dio birača i politički parazitirati, možda i pobjeđivati na izborima, ali ne može se formirati stabilna parlamentarna većina ni vladati zemljom. Hrvatska je sita šampiona razdora. Ta je politika posve iscrpljena. Mnogo je znakova da je nacija željna posve drugačije, konstruktivne politike. Traži lidera koji će politiku učiniti poljem natjecanja, a ne međusobnog masakriranja. Neki će to proglasiti potrebom zajedništva, što nije baš najbolji termin. Zajedništvo može implicirati neprihvatljivo brisanje razlika. Hrvatskoj je potrebno uvažavanje, ali ne apsolutiziranje razlika, te suradnja različitosti. Uspješno političko menadžeriranje hrvatskog melting pota. Traži se pionir hrvatske sinteze. Na idućim će izborima - sigurno je - slaviti onaj tko bude bolji u okupljanju.
Može li Andrej Plenković biti kandidat za moderatora hrvatske tranzicije iz stanja unutarnjeg rata u mirnodopski poredak? Diplomat, lakiranih cipela, kako je podrugljivo govorio potonuli Karamarko, finih manira, pristojne i umjerene retorike. Odmah se odredio da HDZ ne smatra strankom radikalizma ni krajnosti, nego modernom strankom desnog centra, uključivom i pomiriteljskom. Njegove izjave nisu iznenađenje. Iznenađenje je da su u HDZ-u glatko prihvaćene, čak i tamo gdje se do jučer zagovarala posve drugačija politika. Tako inače tvrdi Milijan Brkić ovih dana, najavljujući “novi smjer HDZ-a”, objašnjava da se stranka publici ne želi preporučivati napadajući druge. Nećemo graditi povjerenje prema HDZ-u na nepovjerenju prema drugima, rekao je, praveći kopernikanski obrat spram donedavnog optuživanja crvenih da su nenarodna opcija.
U SDP-u također planiraju prestrojavanje. Formirat će, tvrde, narodnu frontu, široku narodnu koaliciju od ljevice do desnog centra. Ideja koja je možda imala smisla dok je na suprotnoj strani imala Karamarkov ideološki ostracizam. Ali, za razliku od Plenkovića, koji nema potrebe mijenjati imidž, šef SDP-a morat će nabaciti novo političko ruho. Problem je što u njegovu slučaju politika okupljanja djeluje neprirodno i naučeno. Zoran Milanović gazi u njoj kao u preuskim cipelama, baš se vidi kako se strašno muči. Nije znao naći zajednički jezik ni sa svojim oponentima u stranci, a sada bi trebao jahati na čelu široke i raznorodne koalicije.
Plenkovićeva vjerodostojnost, smatraju mnogi, testirat će se na sudbini talibaniziranog ministra Hasanbegovića, koji je u HDZ-u vrlo omiljen. Mora ga se odreći, tvrde jedni. Neće to učiniti jer se u HDZ-ovoj politici zapravo ništa ne mijenja, reći će drugi. Ali, demokracija podrazumijeva da i povijesni revizionisti imaju pravo glasa. Tuđman je isto imao svoje jastrebove s glavom u Endehaziji. Takvi, međutim, ne mogu biti ministri. Plenković se ne mora odreći Hasanbegovića, ali u pristojnoj zemlji otvoreni, demonstrativni ustašofili ne postaju članovi Vlade. Slično je i sa strankom patuljastih crnokošuljaša. Mogu biti u koaliciji, prihvaćaju li, kako je sada rečeno, HDZ-ov program. Ali za pretpostaviti je da likovi koji sudjeluju u masovkama s ustaškim pozdravom na usnama više neće moći dobiti mjesto potpredsjednika Sabora. Još manje, valjda, da bi svojim stavovima kapacitirali HDZ, kako se to dosad događalo.
Izbor Andreja Plenkovića za šefa HDZ-a nije upitan. Zapravo je više-manje gotova stvar. Ali njegova će se prava težina i politički značaj provjeravati u javnosti. Među onima koji ne čine fiksno HDZ-ovo biračko tijelo. Problem je što najavljena okupljajuća politika ne znači samo izbjegavanje i odsustvo nepotrebnih sukoba i neprijateljstava. Davor Stier, Plenkovićev glasnogovornik i vjerojatno HDZ-ov budući ideolog, u svojem prije pola godine ukoričenom eseju o novoj hrvatskoj razvojnoj paradigmi ispravno konstatira da se nacija može okupiti samo oko privlačnog projekta zajedničkog života. Ne na lijepim riječima i praznim pozivima na zajedništvo. To je razlog zašto mnogi propovjednici zajedništva ostaju bez odjeka. Politički su prazni i stoga nemoćni, bez obzira na vjerojatno dobre namjere. Nasuprot uznapredovalom procesu dezintegracije hrvatskog društva Stier je ispisao program društvene integracije, političke demokratizacije kao nužnog uvjeta za ekonomski zamah.
Tko će ponuditi takvu političku platformu oko koje se može postići široka društvena suglasnost i mobilizacija, kakva je postojala u obrani i ratu za nezavisnost Hrvatske ili u procesu priključenja Europi? U SDP-u ne planiraju nikakve novosti. Malo će presložiti izborni program otprije pola godine. Vjerojatno se neće mijenjati ni izborne liste. Isti ljudi, ista politika, uvjereni, valjda, da se nakon pola godine HDZ-ova rasula i kaosa Milanovićeva vlast čini superiornom, pravim uzorom stabilnosti i uređenosti države. HDZ ubrzano radi na izbornom programu, kako bi naglasio radikalan otklon od Karamarkove politike. Ali još je teško znati što spremaju. Zaokret prema zaista “novom HDZ-u” ili novo prelijevanje iz šupljeg u prazno? Čini se ipak da su u Plenkovićevu taboru, vjerojatno i silom prilika, shvatili kako izbornu matematiku ne čine samo brojke, pa se treba nadati da rujanski izbori neće predstavljati tek novo miješanje karata i novo slaganje vlasti, nego će donijeti i nove politike.