Znam da će se mnogi zgroziti već nad mojom prvom rečenicom i vjerojatno će odmahnuti rukom i reći: “Ipak previše pije”. Zgroženi će biti Vlada i Đurđa Adlešič, policija, nogometni savez i Zoran Cvrk, fini i uglađeni zagrebački i splitski svijet izbrušenih manira, ali - BBB i Torcida su najzdravije snage ovog društva. Makar i među njima ima kukolja, huligana koji se tuku po Brinju i Korenici, koji donose nemir i nered u mirna austrijska sela, te razbijaju rumunjske i slovačke gradove. No, bolje da se tuku, nego da kradu, njihova glasnost i dignuta šaka, njihov protest protiv “kiflica i mafije”, protiv “pohlepe i profita” nije samo glas narodni, već - glas Božji! Makar dolazi iz “huliganskih usta” i često je poganog jezika.
Oni imaju opširne kartoteke u policiji, koja ionako ima pune ruke posla s političkom kremom, koja živi na rubu remetinečkog zatvora, s društvenom elitom, koja egzistira na rubu skandala i hrani naslovne stranice žutih magazina, policija se jedino ne bavi intelektualnom elitom, koje zapravo i nema i koja eventualno “ukrade” kakav bijedni honorar. U državi, gdje je gotovo sve prijevara i falsifikat, jedino se još nogometni navijači bore za ideale, za svoje svetinje. Bez obzira zvale se one Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek ili Cibalia, njihov program, unatoč društvenom sivilu, glasi: “Nema predaje!” Makar im, i taj slogan oni “odozgo”, koji kažu istinu samo kad se zabune, često žele ukrasti i iskoristiti za svoje ciljeve...
Dva transparenta: “Dinamo svetinja” i “Oćemo kodeks” već godinama dominiraju na našim nogometnim stadionima i njihov jednostavni sadržaj govori pet jezika. Oni su zastave jednog razmišljanja, u kojemu postoji čistoća, u kojemu nema prevelikog interesa, koji je iz mnogih bitaka izašao neokrznut i koji se nikada nije dao upregnuti niti u jedna politička kola. Iako su ih često pokušavali iskoristiti kao kulisu za svoj politički program. Nedavno sam bio pozvan na javnu tribinu o Dinamu u Kaptol centar, ali nisam otišao, kada sam čuo da će tamo glavnu riječ voditi političari, Bernardić, Kregar i Šprem. Nemam ništa protiv tih ljudi i njihovih političkih programa, ali imam protiv prozirnih pokušaja da se Dinamovo ime iskoristi kao koplje u političkim kampanjama i da se ljudima i dalje “mažu oči”, kao što im se mažu već godinama...
Uoči utakmice 11. rujna, kada će se avion, kojim će upravljati Vahid Halilhodžić obrušiti prema Poljudu, na našoj nogometnoj sceni igra se utakmica dva mentaliteta.
Sjeverni - hladan i grub, kojemu ni pet uzastopnih titula, pa čak ni euro-pobjede ne mogu vratiti dobro raspoloženje, taj mentalitet je čak i pokojnom Franji Tuđmanu mahao pred nosom transparentom “Dinamo svetinja”, palio baklje unatoč video-nadzoru, nosi majice s natpisom: “Ja sam Sorošev plaćenik”, taj mentalitet se i danas bori protiv euro-prosječnosti u koju pada njegov klub, protiv Dinama kao “shopping centra” i protiv nogometne sirovosti čak i najvećih igrača, bez kojih ovaj klub teško može egzistirati. Kao na primjer, Marija Mandžukića!
Jug je suprotnost! Nekoliko dobrih rezultata, nekoliko majstorija Senijada Ibričića, spoznaja da je Hajduk dalmatinski a ne latino-američki klub, oprostit će sve. Dalmacija je na nogama, Dalmaciju je zahvatio nogometni oganj, koji ne mogu pogasiti svi Mamićevi “kanaderi”, uvezeni iz Brazila, Argentine, Čilea ili Portugala. Glasnost i negodovanje Torcide pretvorila se u pljesak, dok sjever još uvijek inzistira na bojkotu i preselio se u Kino Mosor, ovdje postoji i druga strana medalje - istočna tribina. I dok je sjeverna prazna, na maksimirskom istoku se okuplja jedna druga garda, koja plješće čak i kada Hajduk zabije gol. Rekli bi Latini: “O vremena, o običaji!”
Vahid Halilhodžić dolazi iz jednog drugog svijeta. Iz Pariza, koji je sve, samo ne nogometni grad. Ali, on dolazi i iz Abidjana, gdje vlada jednaki nogometni nered, kao i u Hrvatskoj, gdje šef države smjenjuje nogometne izbornike nakon samo jednog poraza. Došao je u Dinamo, nakon što mu je Velimir Zajec sagradio temelj. Razbudio je Sammira, vratio u život Mandžukića, podigao glavu Bišćanu s poda, “uglazbio” Ademija, preporučio Rukavinu. I sad taj Halilhodžić, neosporno veliki nogometni trener, treba samo složiti postavu, koja će “pokoriti” Europu. Garancija za to su mu napokon razigrani Sammir, Dalmatinci Vrsaljko, Ademi i Rukavina, “Latini” Tonel, Cufre, Ibanez, Etto i Morales, uz “nešto purgera” (Tomečak, Badelj, Bišćan, Lončarić i Kelava). Hoće li “Vaha” dopustiti da propadne Andrej Kramarić, da Ivan Tomečak bude samo prosječan, makar je Tomislav Ivić u njemu vidio klasu za nacionalnu momčad, hoće li se Antolić vratiti iz Lokomotive i hoće li Barbarić nestati? Hoće li Mamić, poput Alexa Fergusona reći: “Da promašili smo s Calellom, Dodom, Slepičkom”, kao što je menadžer Manchester Uniteda priznao da je Juan Sebastian Veron bio - “stativa”. I kako će riješiti problem navijačkog nezadovoljstva, koje je preplavilo grad. Najteže je igrati u pat-poziciji!
Europski Dinamo za dva do tri mjeseca
Iako se ne može reći da se u Dinamu “ne čuje kaj”, ipak će glasnogovornik Kožul reći: “Dinamo nije ni zagrebački, ni hrvatski, već - europski klub”. Istina, zagrebački odavno nije, hrvatski “tak tak”, ali nije ni europski, jer europski duh u Zagrebu živi dva, najviše tri mjeseca godišnje. Između Velike Gospe i Dana mrtvih. Dinamo je žrtva nogometne globalizacije, klub iz kojega je odavno ispario purgerski duh, jer, treneri u trčanjem za rezultatima, radije će posegnuti za skupim, neprovjerenim legionarima, nego brusiti domaćeg igrača. Podatak da Dinamo ima 12 stranaca, plus trinaesti trener, nije magnet za publiku. Samo u prvoj postavi ih je najmanje šestorica i da nema Dalmatinaca, u Dinamu se ne bi osjetio ni hrvatski, a kamoli duh Borongaja (Lončarić), Šubićeve (Kramarić), Gajnica (Badelj, Antolić), Dugava (Bišćan) ili Dubrave (Barbarić).
Veliki svjetski klubovi su također sastavljeni od legionara, ali, zato Italija ispada u prvom krugu svjetskog prvenstva, Engleska će jedva pobijediti Sloveniju iako imaju najjače lige na svijetu. Čeka li slična sudbina i Hrvatsku, jer, Dinamo i Hajduk imaju najjače nogometne škole, a ako će se i oni snabdijevati iz inozemstva, onda nam perspektiva nakon Modrića, Kranjčara i Srne nije briljantna.
Od stadiona žele stvoriti kazalište
Uefa nije poznata samo po svojoj pohlepi za zaradom, po težnji da na nogometnim stadionima stvori kazališni ugođaj, gdje će i nogometni huligani biti na “ljubim ruke”, jer je nogomet najveća legalna tiskara novca u današnjem svijetu, ona nije samo ured koji pedantno naplaćuje svaku zapaljenu baklju, već i primjer neopisive gluposti.Zamislite, službenici Michela Platinija su frustrirani Hajdukovom himnom i smatraju je neprimjerenom pjesmicom, a nisu frustrirani kada u Zagreb pošalju svog “inspektora”, kojega ismijavaju čak i raznosači pizza.
Platiniju bi bilo bolje da prostudira prošlost svojih istražitelja i da nabavi bolje prevoditelje hrvatskog jezika, jer - kada se biraju predsjednici Uefe i Fife, redovito dolaze u Zagreb i tada im baš ništa ne smeta, “samo nam dajte svoj glas”.
Hrvatska može i bez Luke Modrića
Već danima čitam “naricanje za Modrićem”! Takav plač ne pamtim ni u danima kada bi se ozlijedili Boban, Prosinečki ili Bokšić, koji su bili veći i značajniji igrači za nacionalnu momčad.
No, očito su istinske nogometne klase sve rijeđe, ili nas Harry Redknapp vješto laže, gledajući nas u oči i tvrdeći kako su Modrić i Kranjčar nogometni geniji, a iza leđa im kupuje Rafaela van der Vaarta, koji se nije naigrao u Real Madridu i kojega je Jose Mourinho hladno otpisao kao igrača bez perspektive.
Hrvatska je uvijek imala playmakera, ima ga i sada u Niki Kranjčaru, koji će u Tottenhamu možda biti i rezerva, iako sumnjam da je slabiji igrač od van der Vaarta. A ima ga i u Modriću, kojega nadasve cijenim, ali, kojega nema i bez kojega se mora igrati. Ako se moglo bez Olića i Eduarda, koji su ključni igrači Bilićeve postave, može se i bez Luke. Ma kako važan bio...