Kolegici Ljubici Gatarić iz Večernjeg lista treba čestitati jer uporno iznova pokreće vrlo važno pitanje o opasnosti ukidanja 27 posto redovnog dodatka na mirovine svih onih koji su štedjeli u 2. mirovinskom stupu, a ako je suditi prema njezinim zadnjim informacijama iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava, vlast i dalje ima mutne, možda čak nepoštene namjere. S obzirom na to da prave namjere skrivaju kao zmija noge, treba im jasno poručiti da će svako prtljanje Vlade s dodatkom 27 posto biti teška nepravda prema dijelu građana Republike Hrvatske.
Poigravanja s dodatkom 27 posto potpuno je neprihvatljivo zbog četiri razloga:
Prvo, taj dodatak uveden je kao svojevrsno priznanje da je prvi stup međugeneracijske solidarnosti propao te ne može mnogim novim umirovljenicima jamčiti mirovine dostatne za preživljavanje ili barem pristojno životarenje. On je namijenjen za sve umirovljenike koji imovinu ostvaruju prema općim propisima od 1999. godine, a na stranicama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje jasno piše da “od 1. siječnja 2012. dodatak na mirovinu postaje sastavni dio mirovine”. Takvim stoga treba i ostati.
Drugo, za ukidanje dodatka od 27 posto ne bi trebao glasati niti jedan racionalni političar, bez obzira na to preferira li mirovinska rješenja koja podrazumijevaju međugeneracijsku solidarnost ili individualnu štednju za starost. Ukidanje 27 posto bilo bi u sukobu s oba pristupa. Kad bi, naime, 27 posto uživali samo sadašnji umirovljenici, dok bi budući ostali bez tog dodatka, to znači da bi bio ukinut princip međugeneracijske solidarnosti. Generacije zaposlenih trenutačno osiguravaju postojećim umirovljenicima dodatak 27 posto, a kad bi oni postali umirovljenici, te međugeneracijske solidarnosti više ne bi bilo jer niti stariji umirovljenici niti nove generacije zaposlenih njima ne bi osiguravali tih istih 27 posto. To zvuči kao krajnje nepravedno, a groteskno je to što je u jednom trenutku Vlada pomislila ukidanjem 27 posto ne samo suspendirati princip međugeneracijske solidarnosti, nego posebno penalizirati one koji prisilno moraju dodatno individualno štedjeti za mirovinu u 2. mirovinskom stupu.
Treće, ukidanje dodatka od 27 posto ili pak samo poigravanje s dodatkom od 27 posto za sve one koji štede u 2. mirovinskom stupu predstavljalo bi zapravo grubu destrukciju bilo kakvog smisla 2. mirovinskog stupa. Kad se kretalo u mirovinsku reformu i nagovaralo građane na štednju u 2. mirovinskom stupu, cilj je bio učiniti mirovinski sustav održivim jer je, ponovimo, bankrot 1. stupa bio očigledan, a uz to se pričalo o tome kako će jednog dalekog dana u budućnosti mirovine čak biti nešto izdašnije nego što su bile i nego što su danas.
Kad bi Vlada donijela odluku da ukine ili po upitnim individualnim kriterijima dijelu građana smanji dodatak od 27 posto, ne bi samo poništila smisao mirovinske reforme nego i grubo ubila nadu bilo kojeg pojedinca da će zahvaljujući obvezatnoj individualnoj štednji jednoga dana imati barem malčice višu penziju. A mirovinska reforma bez nade da će barem dio umirovljenika jednoga dana živjeti malo bolje uopće nema smisla.
Četvrto, sudeći prema škrtim informacijama, zastrašujuće je da u Vladi uopće razmišljaju o nekakvim individualnim rješenjima za buduće umirovljenike koji su dio imovine stekli kroz štednju u 2. stupu. Svako takvo razmišljanje miriše na elementarnu nepravdu, ali i pravnu neodrživost. Treba vjerovati da će veliki broj budućih umirovljenika u tom slučaju biti spreman na podnošenje ustavne tužbe i organizaciju referenduma za rušenje tih morbidnih namjera kojima je cilj dokinuti svaki boljitak od mirovinskog 2. stupa.
Svaka vlada, pa i ova u kojoj novi ministar rada i mirovinskog sustava uporno inzistira na potpunoj netransparentnosti svojih namjera, treba shvatiti kako im je puno bolje baviti se strukturnim reformama nego fiskalnu održivost tražiti kroz drsko ukidanje dodatka od 27 posto koji, potpuno je očigledno, jednostavno treba tretirati kao sastavni dio mirovine iz 1. mirovinskog stupa, baš kao što to tvrdi HZMO.
S obzirom na to da u Vladi sjede osvjedočeni mrzitelji individualne štednje u 2. mirovinskom stupu, ozbiljno treba strahovati da će 87,42 milijarde kuna koje smo svi skupa uštedjeli u četiri obvezna mirovinska fonda biti tretirani ne kao veliko postignuće nego kao kasica prasica nesposobnih ministara koji novac ne znaju namaknuti reformama nego će radije, tobože ne dirajući 2. stup, uzeti 27 posto naših budućih mirovina te naša odricanja u 2. stupu posredno učiniti manje vrijednim ili čak potpuno besmislenim.
Tim ružnim namjerama trebamo se svi skupa beskompromisno suprotstaviti: 27 posto mora ostati u ovom obliku. Svaka vlada koja misli drugačije ne treba ostati na vlasti.