Ako se bude pozdravio s funkcijom ministra uprave, Lovro Kuščević će to učiniti samo zato jer mora, i zato jer premijer Andrej Plenković više ne može pred javnošću, ni pred strankom, braniti ministra kojemu svakoga dana na površinu izbijaju nove afere.
Dakle, ako Kuščević ode, to će biti isključivo zbog zloupotrebe funkcije još iz vremena dok je bio načelnik bračke Općine Nerežišća, zbog prekrajanja prostornih planova, jeftine kupnje i skupe prodaje nekretnina, i kojekakvih pogodovanja svojim materijalnim interesima.
Makne li ga, premijer neće to učiniti zato jer ne želi raditi s takvim tipom, nego zato jer procjenjuje da Kuščević nanosi previše štete.
No, jednako je porazno što u sjeni nekretninskih afera ministra Kuščevića nitko neće pitati što je napravio otkad je došao na čelo Ministarstva uprave.
A pitanje referenduma jedan je od prvih poslova kojih se Vlada trebala prihvatiti čim se uselila u Banske dvore.
Već se u mandatu prethodne, SDP-ove Vlade pokazalo da društvo teško može funkcionirati ako je jedini instrument neposrednog izražavanja volje naroda nedorečen i manjkav.
Umjesto da odmah prionu izradi novoga zakona i istodobno pokušaju postići konsenzus za promjene Ustava kojima bi se reklo da refrendum ne može biti valjan ako na njega ne izađe određeni broj birača, te definiralo pitanja o kojima se ne može odlučivati na referendumu, vladajući su dopustili da se referendumi pretvore u sredstvo političke borbe i pridonose stvaranju novih ideoloških procjepa u društvu.
Ministar Kuščević jedva je formirao radnu skupinu za izradu novog Zakona o referendumu, a nakon što mu je ona pripremila novo zakonsko rješenje u kojemu se referendum nastoji pozicionirati kao sredstvo društvenog dijaloga, te definiraju radnje i rokovi u kojima moraju postupati akteri ovoga procesa, ministar ga je ostavio ležati u ladicama Ministarstva.
Ne znamo je li to posljedica nemara ministra Kuščevića ili strah premijera Plenkovića da nakon zakonskog uređenja referenduma ne bude optužen za sabotažu volje naroda.