Vladimir Šeks, potpredsjednik Sabora i Hrvatske demokratske zajednice, dugogodišnji HDZ-ov kingmaker, koji je pomogao Sanaderu da dođe na vlast i koji je potvrdio dolazak na vlast Jadranke Kosor, u srijedu navečer počinio je samoubojstvo.
Ne znamo niti jednu drugu riječ koja bi preciznije opisala Šeksov zahtjev da se zabrani Socijaldemokratska partija.
U kratkoj i burnoj povijesti moderne hrvatske demokracije svjedočili smo najrazličitijim ludostima. Međutim, baš nitko, nikada, nije u ime vladajuće stranke zahtijevao zabranu glavne konkurentske stranke kao što je to u srijedu navečer učinio Vladimir Šeks.
Još je puno gore kada takav prijedlog/zahtjev dolazi iz usta potpredsjednika Sabora: potpredsjednik parlamenta zauzeo se, eto, za djelomično ukidanje višestranačke demokracije.
Još je puno gore kada takav prijedlog/zahtjev dolazi iz usta potpredsjednika vladajuće stranke: potpredsjednik vladajuće stranke zauzeo se, eto, za uvođenje određenog oblika diktature (jer zabrana rada velike političke stranke, koja predstavlja stotine i stotine tisuća građana, ne bi bila ništa drugo nego uvođenje diktature).
U redu, naravno da nitko neće zabraniti SDP i da nitko neće uvesti diktaturu. Jasno je da je Šeksov ispad, među ostalim, posljedica njegova neobuzdanog temperamenta koji ga je, uostalom, bio stajao nemogućnosti da ikada postane prvi čovjek hrvatske političke scene. Šeksov pomalo divljački temperament tog je svojedobnog borca za ljudska prava bio natjerao na tužbe protiv najpopularnijih hrvatskih novinara u ranim devedesetima (dok je obnašao dužnost državnog odvjetnika). Nekontrolirana narav tog je političara zamalo odvela u zatvor, u vrijeme formiranja Vlade demokratskog jedinstva ratne 1991. godine, kada su Franjo Tuđman i Josip Manolić bili procijenili da Šeks priprema državni udar.
Međutim, duga povijest Šeksovih političko-karakternih ispada ovdje ne bi bila zanimljiva sama po sebi - iako se, naravno, nužno mora notirati taj nevjerojatni prijedlog da se zabrani jedna nesumnjivo demokratska stranka - da Šeksova recentna eskapada, nažalost, ne predstavlja dio kulture političkog mišljenja i političkog komuniciranja HDZ-a.
Ovdje, prvo, želimo reći da je i SDP loše iskoristio televizijsko vrijeme za saborsku raspravu o povjerenju Vladi. Predsjednik SDP-a naprosto ne smije koristiti uvredljive riječi, kada govori o bilo kome i o bilo čemu, koliko god se osjećao povrijeđeno ili iziritirano.
Zoran Milanović morao je, definitivno, ostati na višem nivou i nije smio nasjesti na provokaciju s pismom Europske pučke stranke u kojemu se njega osobno omalovažava.
I drugi SDP-ovi zastupnici morali su zadržati pristojniji ton u saborskoj raspravi, naprosto zato da ih se ne bi izjednačavalo sa zastupnicima HDZ-a Krajnje je razvidno da se jedna od HDZ-ovih strategija za naredne izbore svodi na izjednačavanje HDZ-a i SDP-a, bilo da je riječ o korupciji, bilo da je riječ o intonaciji političkoga govora. U HDZ-u, sasvim ispravno, računaju da ta stranka može pobijediti na idućim parlamentarnim izborima jedino u slučaju vrlo visoke apstinencije, naprosto zato što HDZ raspolaže razmjerno velikim brojem fiksnih glasača.
Ako, dakle, stotinama i stotinama tisuća Hrvata učinimo politiku nesnošljivom, nemoralnom, ružnom; ako pokažemo da su sve stranke jednako loše i da nema smisla sudjelovati u političkom životu, a osobito izlaziti na izbore, HDZ možda ima neke šanse ostati na vlasti.
SDP naprosto nije smio prihvatiti HDZ-ovu metodu boksa bez rukavica, nego je morao ostati na jednako visokom i odmaknutom nivou političkoga govora, na kojem se redovito drži predsjednik Josipović, neovisno o napadima s kojima se povremeno suočava.
No, dok su SDP-ove slabosti u saborskoj raspravi bile posljedica pomalo amaterskog nasjedanja na provokacije, Šeksov poziv na zabranu SDP-a ekstremni je, ali ipak autentični izraz političke i komunikacijske kulture HDZ-a HDZ je nastao kao ratna, polurevolucionarna i samim time prinudno i nasilna stranka. Predsjednik Tuđman, doduše, jest poticao kulturu nasilja u HDZ-u jer mu je ona trebala za stranačke milicije i, još više, za kontroliranje desnih esktremista, ali je istodobno ograničavao takvo nasilno političko ponašanje na državnoj razini. Usprkos činjenici da Tuđman nikada ne bi odobrio niti jednu fizičku akciju protiv bilo kojeg svog političkog protivnika, činjenica jest također da je pripadnik njegove osobne garde fizički napao Vladu Gotovca u predsjedničkoj kampanji 1997. godine.
Napad na Gotovca bio je najekstremniji javni iskaz HDZ-ove kulture nasilja na nacionalnoj razini.
Kada je, četiri godine poslije, Ivo Sanader preuzeo HDZ, on je, među ostalim, uspio tu agresivnu političku organizaciju prividno pretvoriti u civiliziranu, normalnu desnu stranku.
S padom Sanaderova autoriteta - ali i stoga što Sanader nikada nije uspio iznutra, dubinski, reformirati HDZ - Hrvatska demokratska zajednica opet je počela pokazivati svoje nasilne instinkte.
Ono što smo vidjeli u srijedu u sabornici nije, zapravo, ništa drugo nego pokušaj preživljavanja kroz političko nasilje.
Zahtjev Vladimira Šeksa da se zabrani glavna oporbena stranka ne može se, dakle, svesti na izolirani incident, nego je, nažalost, riječ o konsekventnom zaključku desetaka drugih hadezeovskih saborskih govora u kojima se SDP, načelno govoreći, optuživao za kontinuirano protuhrvatsko djelovanje.
Pa, ako je neka stranka već protuhrvatska, zašto je, naposljetku, ne bi i zabranili?
HDZ-ova kultura političkog nasilja, koja je, prirodno, eskalirala u danima kad se njihova vlast ozbiljno trese, žalosna je i opasna pojava za Hrvatsku.
Republici Hrvatskoj potrebna je snažna desna stranka, koja artikulira nacionalne osjećaje jako velikog broja Hrvata. Hrvatska demokratska zajednica prirodna je takva stranka kako zbog svoje uloge u stvaranju države, tako i zbog svoje realne snage.Hrvatska demokratska zajednica nesporno je jedan od najjačih i najvažnijih brendova hrvatske politike.
Međutim, protudemokratska Hrvatska demokratska zajednica (a sadašnji je HDZ postao, nažalost, bitno protudemokratska stranka) sve slabije ispunjava pretpostavljenu rolu artikulatora i autentičnog predstavnika umjerenih hrvatskih nacionalista.
Današnji je HDZ stranka bez političkog identiteta, koja ne poštuje elementarna demokratska pravila i koja se služi brojnim nedopustivim sredstvima da bi na vlasti ostala nekoliko mjeseci dulje. Za sam bi HDZ, posve sigurno, bilo najbolje da sadašnja garnitura napusti stranački vrh i da njena mjesta zauzmu neki prosvjećeniji desni političari i intelektualci (kada bi ih u Hrvatskoj bilo, u što, nažalost, nismo sigurni).
Sadašnji je HDZ, čiji možda najinteligentniji političar, Vladimir Šeks, poziva na zabranu SDP-a, tek neumorni generator unutarnjeg kaosa u Hrvatskoj.
Ispad u srijedu navečer vjerojatno označava zadnji slučaj Vladimira Šeksa. Nitko tko je pozvao na zabranu konkurentske stranke, ne može računati na produžetak svog političkog života. Čak i kada bi HDZ pobijedio na idućim izborima - što se iz dana u dan čini sve iluzornijim - Šeks više ne bi mogao zauzeti bilo koju značajniju političku poziciju.On se naprosto, uz sve uistinu velike zasluge što mu ih HDZ mora priznati, trajno kompromitirao.
U srijedu navečer, dva ili tri sata prije finala sramotne saborske rasprave, razgovarao sam s jednim od najviše rangiranih diplomata u hrvatskom timu za pregovore s EU.
Prema njegovoj ocjeni, Hrvatska bi iduće godine sasvim sigurno morala zaključiti pregovore s EU, bez obzira na eventualne prijevremene izbore.
Jedino što još treba učiniti do svršetka pregovora jesu izbor Državnog sudbenog vijeća i rješavanje sudbine dvaju brodogradilišta, riječkog i splitskog.
Ne postoji, prema mišljenju osobe s kojom smo razgovarali, nikakva stvarna opasnost da se pregovori prolongiraju zbog eventualnih prijevremenih izbora.
Ovo je, krajnje upućeno mišljenje, još jedan dokaz da se HDZ naprosto panično boji novih izbora i da izmišlja sve što može kako bi izbjegao prijevremene izbore.
Šeksov prijedlog za zabranu SDP-a valjda je vrhunski dokaz HDZ-ova straha od izbora, koji, neprijeporno, neće ostati zaboravljen.