Kažu da je umjetnost najljepša kada proizlazi iz umjetnikove boli, patnje, iz proživljenih teških i traumatičnih iskustava koji ga, poput kakvih unutarnjih demona, tjeraju da neumorno stvara. Je li umjetnost Vladimira Starčevića “Kineza”, izložena u petak u zagrebačkoj Staroj gradskoj vijećnici na Gornjem Gradu, lijepa i dobra - odgovorit će kritičari i povjesničari umjetnosti, no ima li u njoj boli i patnje ne treba dvojiti.
Mnogo se, a ništa, zna o tom osebujnom čovjeku koji je prošlog stoljeća figurirao kao jedan od najvažnijih likova zagrebačkog, pa i jugoslavenskog podzemlja. Priče kakva je njegova ne bi se posramio ni najveći holivudski blockbuster i uključuje spektakularne krađe, organiziranu prostituciju, zloglasnog Željka Ražnatovića Arkana, domove za nezbrinutu djecu i oficire JNA. Danas ga neki znaju kao umjetnika, drugi kao vlasnika uspješne konobe na Rabu gdje se skrasio posljednjih 30 godina, treći kao mitskog kriminalca koji je uživao titulu najopasnijeg čovjeka u Zagrebu s kojim se nije pametno sukobljavati…
A sve je počelo 1949., kada je Vladimir imao samo dvije godine. Njegova oca Karla Starčevića, časnika bivše vojske, vlasti su osudile na Goli otok zbog sumnje u povezanost s Informbiroom. Majka je njega i 9-mjesečnog brata ostavila na ulici, pred zgradom Vojne komande u Zagrebu, a na leđima mu je napisala samo prezime Starčević. Otišla je u novi život, i to baš s visokim oficirom JNA koji je njegova oca poslao na Goli otok i kasnije mu rodila troje djece. Taj je trenutak nepovratno zacrtao nastavak životnog puta jer su Vladimira vlasti otada počele potucati po različitim domovima za siročad. Bilo je to, govori Vladimir Starčević, teško vrijeme za djecu poput njega. Vlastima nije bilo bitno što ima brata, već su ih razdvajali i selili po različitim domovima.
Bez roditeljske ljubavi
- Nikada nisam osjetio što je to roditeljska ljubav, nitko me nije pomazio i rekao, sine, evo ti slatkiš, nitko se nije brinuo o meni. Uvjeti u domovima bili su surovi. Bilo smo gladni i bijedni, poput napuštenih mačića koje svatko na cesti šuta nogom, a za svoju poziciju morali smo se sami izboriti. To me učinilo agresivnim, sklonim tučnjavama, ali i psihološki snažnim. Bilo je to pitanje opstanka - govori nam Kinez, koji je taj nadimak dobio godinama kasnije, dijelom zbog fizionomije lica koja pomalo podsjeća na azijsku, a dijelom i zbog toga što je uvijek bio fasciniran kineskim borilačkim vještinama koje je neumorno trenirao. Osnovnu školu završio je na Kaptolu, no ni tamo se domska djeca nisu mogla uklopiti. Gledali su ih, kaže, kao zaseban čopor. U to, adolescentsko vrijeme provodio je dane u zagrebačkom parku Ribnjak, igrajući se s dječakom, sinom časnika jugoslavenske vojne avijacije, koji će se kasnije prometnuti u jednu od najzloglasnijih vojno-kriminalnih figura devedesetih - Arkanom. Spačku po spačku, a u društvu je bio i Mario Rolović, dečki su odlučili domoći se novca. Nisu, kao mnogi njihovih godina (a Kinez je tada imao samo 18 godina), orobili kakav kiosk ili lokalni dućan. Išli su na veću metu i opljačkali milijune iz poslovnice Generalturista u Zagrebu.
Starčević, Ražnatović i Rolović u noći sa 22. na 23. siječnja 1966. razbili su bravu na ulaznim vratima poslovnice Generalturista na Zrinjevcu broj 18, ušli su u ured i počeli pretraživati ladice. U jednoj su našli ključ od velike željezne blagajne u koje bilo 14 limenih kutija s novcem. Odnijeli su ih u susjednu sobu, otvorili odvijačem i pokupili oko 18 milijuna dinara u devizama. Odmah nakon pljačke plijen su podijelili na tri jednaka dijela i razdvojili.
Arkan i Rolović brzo su uhićeni (bilo je to, kažu neki, Arkanovo prvo kriminalno djelo), no Starčević je dvije godine proveo u bijegu, uživajući u životu milijunaša. Ipak, vlasti su ga dograbile i proveo je četiri godine u lepoglavskoj kaznionici koja je u to vrijeme bila znatno surovija no danas. Starčević te dane nikada nije skrivao, iako o njima ne voli govoriti jer je, kaže, sve to daleko iza njega, a sada se želi ostvariti samo kao umjetnik. Cijelo vrijeme postupka tvrdio je kako on nije sudjelovao u pljački niti bio njezin organizator, već samo, kako i danas kaže, idejni začetnik. Tek na sudu mladi je Vladimir prvi put doznao da uopće ima roditelje. Dotad mu je u svim dokumentima pisalo “dijete nepoznatih roditelja”, a tada je saznao da ima oca koji je u emigraciji, te majku. Usput rečeno, otac Karlo danas je pokojni, no majka je i dalje živa, u dubokoj starosti, a Vladimir je nikada nije poželio upoznati.
Sud ga je, dakle, osudio na četiri godine, i to najstrožeg zatvora, u vrijeme kada su iza rešetaka u Lepoglavi bili i Franjo Tuđman, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik i Dobroslav Paraga.
Život u samici
Upravo ta je priča ključna za razumijevanje svega što je Vladimir Starčević Kinez danas. Tu je nastala ljubav prema lijepome, umjetnosti, izražavanju emocija kroz drvene skulpture, tu se dogodio respekt prema drvu kao materijalu, ali i, kako sam kaže, unutarnja snaga potrebna za suočavanje s periodima dugotrajne samoće.
- Često sam dolazio u sukob s čuvarima, ali i drugim zatvorenicima. Nisam nikoga maltretirao, ali nisam mogao podnijeti da mene netko maltretira ili vrijeđa. Tada bih eksplodirao, a onda bi me zatvorili u samicu. Bila je to prostorija od dva četvorna metra s jednim prozorčićem bez stakala, kroz koji bi za hladnog vremena dopirao ledeni vjetar. Imao sam samo dasku za ležanje, jednu deku i kantu za vršenje nužde. Ujutro bi neki zatvorenik došao, dao mi čistu kantu, a uzeo prljavu, a poslije bi mi donijeli neke splačine za doručak. Tako sam, u mraku i izolaciji, znao provesti i do tri mjeseca - prisjeća se Kinez. Kako bi ga smirile, zatvorske vlasti dopustile su mu da obrađuje drvo i dale mu nešto alata, a to je na mladog Vladimira pozitivno djelovalo. Konačno je imao nešto kroz što je mogao kanalizirati svoje emocije pa ne čudi da je prvo djelo koje je izrezbario, a za koje danas ne zna gdje je, bila slika tužnog robijaša.
- Ne sjećam se više ni ja točno, ali znam da je to bio lik pognutog, tužnog čovjeka, ispijena lica, umornog, iscrpljenog, zaraslog… - kaže. Kinez nam govori kako je za sve što je kasnije postao ključno to razdoblje, jer je u njemu najviše radio na sebi.
Apatija i depresija
- Zatvorski život je rutina. Osam sati radiš, osam sati spavaš, a osam ti je slobodno vrijeme. No drugi zatvorenici to bi vrijeme trošili uludo, u apatiji i depresiji, ne radeći ništa. A ja sam znao da je to moje vrijeme koje moram iskoristiti. Čitao sam, jako puno, trenirao sam, ojačao, radio na drvetu, ukratko, radio na sebi. Kada sam nakon četiri godine izišao iz zatvora, bio sam snažniji, pametniji, načitaniji… - prisjeća se. Međutim, što može mladić u dvadesetima kada se nakon četiri godine pred njime otvore teška zatvorska vrata i čuvari ga isprate u svijet, u kojem nema doma, kreveta ni novca, hrane za taj dan?
- Tu je bilo ključno vjerovati u sebe. Ako ne vjeruješ, nećeš to preživjeti. Ne želim tu situaciju nikome, izići van, a nemati kamo krenuti - opisuje svoj prvi dan na slobodi Kinez. Naravno, brzo se vratio u kriminalni milje jer samo njega je poznavao. Ipak, mladi umjetnik htio je drugačiji život. Zaposlio se kao električar, a nedugo nakon izlaska iz zatvora, 1976., organizirao si je prvu samostalnu izložbu u tadašnjem Klubu samoupravljača u centru metropole. Nastavio je stvarati i izlagati, na izložbama radnika u Zagrebu i Beogradu, a krajem 1976. emigrirao je u Njemačku, gdje je, kao nositelj crnog pojasa u karateu, dobio posao instruktora borilačkih vještina. Za Kineza su se zainteresirali i njemački umjetnički krugovi pa je već godinu dana kasnije organizirao prvu izložbu svojih reljefa i skulptura u Münchenu.
Neko vrijeme radio je kao šef rasvjete filmskog studija u Münchenu, gdje je sa suprugom Njemicom zasnovao obitelj te je 1982. otvorio restoran Zlatni novčić, a zatim i lokal s grčkom glazbom. Imao je mjesečne promete od 100 tisuća eura, od čega je njemu ostajalo po 20 tisuća zarade. Osim toga, trgovao je kavom, odjećom i tehničkom robom, zbog čega je često putovao u Italiju, Austriju i Tursku, pričaju nam njegovi poznanici, dodajući kako je u to vrijeme nastojao izbjegavati ljude iz svijeta kriminala. Odnosno, i dalje je ostao u kontaktu s njima i bio im lojalan prijatelj, ali se pokušavao distancirati od njihova posla i zasnovati normalan život. Sve do 1984., kada se Starčević ponovno našao onkraj zakona. U njegov lokal u Njemačkoj došao mu je zatvorski čuvar iz Lepoglave te mu za značajan iznos “prodao” informaciju kako se u IKOM-u u Ilici 191, gdje se kovalo državno ordenje, nalazi golema količina srebra i zlata. Bilo je tu navodno i zlata u polugama od po 25 kilograma, pisalo se tada. Spektakularna, mjesecima pripremana pljačka rezultirala je krađom gotovo tone srebra i zlata, a postojale su i indicije da je ukradeno mnogo, mnogo više. Naime, Starčević je od svojeg pouzdanog izvora doznao da su generali JNA upravo tu sakrili zlato i srebro koje su ukrali od države.
Uhićenje na granici
- Tu je samo jedna stvar bitna, nisam krao od poštenog svijeta, nego sam bio lopov koji je krao od lopova - kroz smijeh govori Kinez, ne želeći o detaljima te pljačke. No to nije dobro završilo. Starčević se vratio u Njemačku, a nakon samo dva mjeseca uhićen je na granici u Sežani. Nikad mu nije dokazano sudjelovanje u pljački, već samo preprodaja srebra, pa je osuđen na tri pol godine zatvora - i to strogog zatvora u Staroj Gradiški i Lepoglavi. Uz njega osuđeno je još dvadeset osoba, među kojima je Zlatko Benković kao organizator pljačke osuđen na trinaest godina robije. Starčeviću novi boravak iza rešetaka nije lako pao, pogotovo jer je u Njemačkoj imao posao, ženu, život… U restoran koji je vodio u Njemačkoj dolazilo mu je, govori nam, visoko društvo, najbolje što je Njemačka tada imala. Manekenke, nogometaši (uključujući nogometnu legendu Beckenbauera), svi su oni bili Kinezovi gosti i hvalili njegovu ugostiteljsku umješnost. Nakon izlaska s robije 1986. nastavio se baviti kiparstvom i posljednjih trideset godina vodi miran život bez kriminala. Novinski stupci premaleni su da bi se ispričale sve legende koje su raspredale o njegovu, nikada do kraja razjašnjenom životu. Uvijek ga se viđalo u društvu najljepših žena pa su ga mnogi povezivali i s elitnim podvođenjem, pričaju se mitske priče o njegovu sudjelovanju u Legiji stranaca, a dobar dio života, prije pljačke IKOM-a, i danas je nepoznanica o kojoj se zna samo da je nemirni Vladimir lutao Europom. Viđali su ga u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, no on nikada nije otkrio te “sočne” pikanterije o sebi.
Ipak, priznaje, kao i brojni umjetnici, najkreativniji je kada mu život pogađaju nedaće.
- Moji najbolji radovi nastajali su kada sam imao problema. Kada je sve dobro, kada sam uspješan i na vrhuncu, teško mi je stvarati. Kada me život lomi, tada imam inspiraciju - ističe. Iako je zagrebačka Stara gradska vijećnica svakako jedan od najprestižnijih izložbenih prostora u Hrvatskoj, Starčeviću to nije kruna karijere. Izlagao je na brojnim mjestima, uključujući i slavnu njemačku galeriju za umjetnost i obrt Charlotte, a djela koja sada predstavlja presjek su opusa u posljednjih dvadesetak godina. Ima tu uistinu impresivnih umjetnina. Omiljeni mu je materijal maslina, koju izuzetno cijeni.
- To drvo, taj korijen, star je tisuću godina i u svojem se životu nagledao tragedija, patnji, različitih teških sudbina. Zato sam u centar izložbe stavio jedan golemi rad od maslinovog drva - zaneseno govori Kinez. Poetski se izražava, kaže kako mu rad na umjetninama omogućava da se smiri i bolje izrazi.
Kao što rijeka oblikuje kamen, malo po malo, pretvarajući ga u oblutak, tako je i rijeka života, svi ti teški trenuci, oblikovala mene danas. To je, čini mi se, najvažnija poruka moje umjetnosti. Da nijedna majka ne bi trebala odustati od svojeg djeteta, ma koliko zločesto i problematično bilo. Naime, svi smo rođeni da budemo geniji i život će nas oblikovati u svom smjeru. Svatko zaslužuje priliku da se razvije u biće kakvo treba postati - objašnjava nam Vladimir Starčević. Među djelima na Gornjem gradu prekrasna je skulptura “U ime ljubavi”, koja prikazuje obezglavljenog muškarca koji glavu drži među nogama, a iz razvaljenog prsnog koša umjesto srca viri mu velika, crvena jabuka. Simbolika je jasna, još iz vremena Adama i Eve, u ime ljubavi se ostajalo bez glave, ljubavi prema ženi, djetetu, poslu, umjetnosti… Tu je i “Kurtizana”, posvećena boli i patnji žena koje su prisiljene prodavati svoje tijelo muškarcima, te niz drugih, nevjerojatnih, nerijetko surovih i potresnih skulptura od kojih baš svaka priča neku tešku, dramatičnu ili životnu priču, bilo iz Kinezova života ili života onih koje je upoznavao. Svako od djela izloženih do 1. listopada u Vijećnici teško je pobrojati i opisati, a treba ih doživjeti jer svatko će, kaže Starčević, samo kroz vlastiti doživljaj moći dobiti potpun dojam o pričama što ih drvo pripovijeda.
Filozofski odgovor
Kinez danas živi mirnim otočnim životom. Osim 40-godišnje kćeri, ima dvojicu sinova, od 15 i 20 godina, na koje je izuzetno ponosan. Pitamo ga kako bi reagirao da oni jednog dana krenu njegovim stopama.
- Roditelji uporno ne shvaćaju da je dijete samo mali čovjek, koji se još ne zna izraziti. Pa ga pokušavaju oblikovati prema svojim ambicijama. Na primjer, pokušavaju u djecu usaditi svoje propale ambicije jer za života nisu uspjeli ostvariti snove, postati kirurg ili nešto slično. A to je pogrešno, jer svako dijete ima svoj životni put i treba mu dozvoliti da ga ostvari - napominje Kinez. Je li danas, sa 71 godinom iza sebe, u kojima je proživio, čini se, barem deset života, zadovoljan mirnoćom koja ga okružuje?
- Kad sam bio dječak, najveća mi je zabava bila iz praćke ispucavati kamenje i razbijati prozore na svećeničkim stanovima. Ali mislim da bi bilo malo smiješno da to danas radim - filozofski odgovara Vladimir Starčević Kinez.