Vlada čiji je mandat započeo padom najvećeg industrijskog mogula u državi koji je zaprijetio urušavanjem ekonomskog sustava zemlje, a završava krajem prvog vala pandemije koja je svijet gurnula na rub najveće krize od 1945. neizbježno će ostati zabilježena u povijesti.
Vlada Andreja Plenkovića po zahtjevnosti posla s kojim se susrela može se mjeriti jedino s dvije ratne - Vladom široke koalicije koju je vodio Franjo Gregurić i onom Nikice Valentića, kada smo rat privodili kraju, rastali se s hiperinflacijom, a kuna je naslijedila “hrvatski dinar”, bon u izdanju Ministarstva financija koji je poslužio kao prijelazno ratno sredstvo plaćanja između dvije prave valute i kada je Božo Prka, prije nego što je postao bankar, kao prvi pravi ministar financija uspostavio prvi hrvatski državni proračun.
Bilo je, naravno, i kasnije važnih vlada. Zlatko Mateša, kao zadnji Tuđmanov premijer, u svoja je dva mandata postavio zametke onoga što danas zovemo reformama i odškrinuo Hrvatskoj vrata međunarodnih financijskih institucija, a Ivica Račan, kao prvi posttuđmanovski i prvi lijevi hrvatski premijer, skinuo je s Hrvatske stigmu zadrte nacionalističke desnice i Hrvatskoj otvorio vrata ogromnog svjetskog tržišta kapitala. U Račanovo vrijeme dogovoren je i početak pregovora o hrvatskom pridruživanju EU (blokiran do odlaska generala Ante Gotovine u Haag u vrijeme Vlade Ive Sanadera).
Sve te vlade imale su dobrih i izrazito loših trenutaka. Čak se i prvi Sanaderov premijerski mandat po mnogočemu mogao smatrati dobrim - pregovori s EU krenuli su punim plućima, tržište kapitala je cvjetalo, rastući životni standard napokon je hrvatske građane umorne od dugog poratnog oporavka uveo u razdoblje bezbrižne opuštenosti. Barem se tako u to vrijeme činilo.
Ono što Vladu na odlasku razlikuje od niza prethodnih, slijed je neočekivanih prepreka koje su pred nju bile postavljene, a situacija je bila takva da ih Plenkovićev ne baš usklađen tim nije mogao pogurati pod tepih.
Svi su godinama govorili da Agrokor Ivice Todorića stoji na staklenim nogama. Tako bi vjerojatno bilo i danas da najveći Agrokorov vjerovnik, ruska poludržavna banka Sberbank, nije uz pomoć politike upozorio na opasnog dužnika. Sjetite se istupa ruskog veleposlanika Anvara Azimova iz veljače 2017: “Ne poznajem predsjednika Agrokora. On smatra da je suvišno nalaziti se s veleposlanikom Rusije. Brojne kompanije stoje u redu za sastanak, a Agrokora nigdje. Sukladno tome bit će posljedica. Puno puta davali smo kredit Agrokoru jer smo htjeli stabilizirati tvrtku. Više nećemo davati kredite…”.
Što bi se dogodilo da Vlada nije intervenirala? Sberbank bi uzeo svoje, vojska Agrokorovih kooperanata ostala bi bez posla, a dug koncerna prema dobavljačima, u tom slučaju nenaplativ, pogurao bi u stečaj značajan broj uz Konzum vezanih kompanija (Kraš, Vindija, Franck…), ali i zavio u crno niz inače jakih i zdravih partnera (Atlantic, Adris, Podravka…).
Vlada je problem Agrokora riješila “preko koljena”, brzo, u nekim detaljima brzopleto, zakonom napisanim u krugu neformalnih suradnika, uglavnom ljudi od povjerenja ministrice gospodarstva Martine Dalić, uz puni blagoslov premijera.
Je li se to moglo napraviti drukčije? Samo u teoriji. Praksa bi svaki pokušaj regularne neutralizacije Todorićeva utjecaja, zapravo monopola, ali ne na tržište nego na ekonomsku politiku države, zatrla u početku, kao i sve takve ranije, doduše vrlo slabašne pokušaje. Da bi spasio Vladu, Plenković se morao riješiti svoje učinkovite potpredsjednice. Martini Dalić pad Ivice Todorića donio je vjerojatno trajnu političku eutanaziju.
Formalno zbog Agrokora, ali zapravo zbog čvrstog upravljanja državnom blagajnom, na inicijativu “uvrijeđenog” obezvlašćenog Mosta i uz pomoć izgubljenog SDP-a dogodio se i pokušaj političkog odstrjela Zdravka Marića, dosad vjerojatno najboljeg hrvatskog ministra financija. Nije ga spasila kvaliteta, nego Plenkovićeva umješnost političkog trgovanja. Po sastavu dosad najslabija sabornica predala se zbog jeftinog trika, ali da je bila bolja, o Mariću se ne bi ni raspravljalo. Ministar je preživio, Most baš i ne.
Kriza koja je stigla s koronavirusom pokazala je i onima koji prije nisu vjerovali da Marić u Vladi radi dobar posao. Financijski stabilizirana, s jasnim trendom smanjivanja duga, Vlada je sada mogla ekonomiji dati injekciju za preživljavanje. Skupu, nadajmo se jednokratnu, ali barem kratkotrajno učinkovitu.
Sada su se korisnima pokazale i Vladi nametnute promjene na vrhu zdravstvenog i obrazovnog sustava. Ministar Vili Beroš u tjedan dana napravio je ono što njegov prethodnik nije ni pokušao: podigao je zdravstveni sustav na funkcionalnu razinu. Jednako tako Blaženka Divjak, zbog koje i danas obrazovni tradicionalisti dobivaju žgaravicu, u nešto više od deset dana digitalizirala je nastavu. Ako su đaci nešto izgubili, onda je to ljudski kontakt, razina obrazovanja koju im daje većina hrvatskih škola toliko je niska da je šteta od propuštenih školskih sati zanemariva.
Teško da bismo mogli reći da je Vlada s kojom se uskoro rastajemo bila dobra. Nije, međutim, bježala od problema i pokazala se učinkovitijom od sabornice pred kojom se morala dokazivati. Izbori koji su pred nama zato mogu odrediti desetljeće. Možemo se oporaviti s ostalima, ili potonuti sami.