Jedna od poznatijih scena filma "Martovske ide" - inače jednog od uspjelijih hollywoodskih uradaka s političkom tematikom u zadnjem desetljeću - ona je kad američkog predsjedničkog kandidata (George Clooney) njegov izborni strateg (Ryan Gosling) nagovara da u svom programu predloži mandatorni dvogodišnji vojni rok za sve one kojima država plaća visokoškolsko obrazovanje. - Ljepota toga jest da će taj prijedlog podržati svi oni na koje se ne odnosi, svi stariji od osamnaest godina. Oni će to vidjeti kao način stvaranja nacionalnog ponosa - objašnjava strateg. - A svi ostali? Što s njima? - upita predsjednički kandidat. - Oni su premladi. Ne mogu glasati. Ne možete izgubiti - trijumfalno zaključuje strateg. Posve je moguće da se upravo ovakav razgovor vodio negdje u ranu jesen 2015. između ljudi koji su pripremali buduću predsjedničku kandidaturu Kolinde Grabar Kitarović.
Iz perspektive njezine izborne strategije prijedlog ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka u Hrvatsku izgledao je kao popriličan zicer. Osim što je takva inicijativa sama po sebi uživala podršku desnog biračkog tijela jer zadovoljava dva njegova jaka fetiša - onaj o trajnoj sigurnosnoj ugrozi nacije, te onaj o moralnoj degradaciji društva zbog prevelikog upliva liberalnih vrijednosti u odgojni proces novih generacija - u slučaju Kolinde Grabar Kitarović razlog za zazivanje uskrsnuća vojnog roka bila je i činjenica da se na toj temi zbog svog radnog staža u NATO-u mogla pozicionirati u meritorno dominantnu poziciju u odnosu na svog protukandidata Ivu Josipovića.
Taj se plan na koncu pokazao uspješnim, pa je Josipović tek u samom završteku kampanje pokušao javnosti pokazati kako je plan kandidatkinje HDZ-a u mnogim svojim dijelovima nerealan, a u nekima - poput tvrdnji da se na taj način ojačava zaštita od terorizma - i posve bizaran. Ipak, Josipović se naposljetku iselio s Pantovčaka, Kolinda Grabar Kitarović uselila, a na koncu i par godina kasnije ta se inicijativa pojavila na dnevnom redu Hrvatske vlade. Doduše, u nešto reduciranoj varijanti. Naime, kako se i tvrdilo u kritikama predsjedničina prijedloga još za vrijeme kampanje, pokazalo se kako Hrvatska za puno uvođenje obveznog vojnog roka nema ni novca, ni ostalih potrebnih resursa. Posve izravno, vojni proračun nedovoljan je da bi se svi ti mladi mogli odjenuti, naoružati i hraniti u potrebnom periodu, vojska više nema niti vojarni u kojima bi boravili, a broj onih mladih koji bi - suočeni s pozivom za novačenje - naglo spoznali kako im savjest ne dopušta da u rukama drže pušku možda već i nadmašuje broj onih koji bi se pozivu i odazvali. Suočeni s tim problemima u Ministarstvu obrane tako su sada razvili svojevrsno kompromisno rješenje, gdje bi obvezna vojna obuka trajala tek mjesec dana.
Taj tzv. light vojni tok - tvrdi se iz Vlade - s jedne bi strane bio financijski održiv, a s druge ipak dovoljan da se mladim generacijama prenesu znanja i vještine potrebne da se - bude li potrebno - odlučno stane u obranu Domovine. Dakako, i ovdje je politički element nezanemariv. Kako je i objasnio Clooneyev filmski strateg, za razliku od cijelog niza reformi koje se u Hrvatskoj zazivaju i obećavaju, a onda ne provode zbog prevelikog političkog rizika (čitaj: smanjuju prava ili izazivaju neugodu birača), olakotna okolnost ove mjere jest da se odnosi na one koji još i nisu birači, pa sukladno tome i nemaju demokratskog prava da na biralištima kazne one koji će ih obvezati da jedno ljeto svog života, umjesto tamo gdje požele, provedu kao sudionici intenzivne vojne obuke u nekoj poluzapuštenoj vojarni.
Dakako, razni vojni i sigurnosni eksperti naći će cijeli niz argumenata zbog kojeg je takva masovna vojna izobrazba stanovništva potrebna, pa i poželjna, no valja se zapitati da li bi se takav model zaštite nacionalne sigurnosti ikad našao na političkoj agendi kad bi njegovi subjekti bili građani s aktivnim biračkim pravom. Taj dojam zadovoljenja forme bez sadržaja još je jači kako se zna da samo četiri države koje su - kao Hrvatska - članice EU i NATO-a imaju obvezni vojni rok, ali među njima nigdje nije kraći od četiri mjeseca. Pitanje se stoga samo nameće. Ako je obvezni vojni rok ključ održanja nacionalne sigurnosti, kako to ne prepoznaje ostalih 18 država koje ga nemaju? No, s druge strane, koliko takva obuka u Hrvatskoj može biti kvalitetna s obzirom na to da će trajati četiri puta kraće od trenutno najkraće obuke koja u Europi postoji? Dok se ove dvojbe ne razriješe, ideja ponovnog uvođenja vojnog roka u Hrvatskoj će ostati prvenstveno politički projekt i jeftina špekulacija s ciljem privremenog uzdizanja rejtinga popularnosti. Zašto privremenog? Zato što će i oni koji će kusati njegove plodove prije ili kasnije dobiti biračko pravo. Umjesto s faksa na posao, ići će iz vojarne na biralište. Za koga li će samo glasati...