Pitanje visoke razine zaduženosti velikog broja hrvatskih građana, i to ne samo onih u švicarskim francima, je zasigurno jedno od najvažnijih današnjih društvenih i političkih pitanja. Ne ulazeći u analizu strukture duga i namjene kredita (nije li ipak većina tih kredita bila korištena za kupovanje druge i treće nekretnine namijenjene rentiranju?), možemo neosporno zaključiti da se ovdje ne radi ni o tečaju ni o kamatnim stopama već prije svega o ispuhivanju nekretninskog balona i ekonomskih očekivanja koja su s napuhivanjem tog balona bila povezana.
Dužnici u francima, a tek nam slijedi kriza dugova u eurima, danas ne bi imali problema s otplatom kredita niti sa svojim razduživanjem kada bi funkcioniralo tržište nekretnina. Ekonomska kriza iz 2008. je međutim proizvela brojne tektonske promjene koje su iz temelja promijenile odnose na tržištu nekretnina u Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Tako europskim potrošačima više nisu ni približno toliko zanimljive nekretnine u mediteranskim zemljama kao što je to bio slučaj prije krize. Niti će u dogledno vrijeme biti. Cijene nekretnina u tima zemljama su se nepovratno sunovratile u potrazi za tržišnom ravnotežom; u Hrvatskoj se to nije dogodilo. Jednostavno rečeno, veliki dužnici domaćih banaka koji su se zaduživali za kupovanje nekretnina na obali ili u gradu Zagrebu, namijenjenih iznajmljivanju, u okolnostima ekonomske stagnacije i izostanka velike potražnje iz europskih zemalja, doista se danas nalaze u bezizlaznom položaju. Smije li se njihov financijski položaj popravljati administrativnim određivanjem tečaja franka? Ne smije, jer takva intervencija unosi novu nestabilnost u hrvatski ekonomski prostor i zapravo produbljuje krizu domaćeg gospodarstva.
Ekonomska vlast je od samog početka krize i naglog pada ekonomske aktivnosti u 2009., koja je u međuvremenu nepovratno poništila oko 13 posto bruto domaćeg proizvoda te ukinula više od 150.000 radnih mjesta, zbunjeno i potpuno pogrešno reagirala. Umjesto nužnog fiskalnog prilagođavanja i fiskalnih intervencija kojima bi se povećavala sklonost potrošnji i investiranju, Vlada je svojim mjerama slala upravo suprotne signale ekonomskim akterima.
Rezultat je vidljiv: štednja se povećava, a potrošnja i investicije su sve slabiji. Umjesto razvoja tržišnih institucija kojima bi se hrvatsko gospodarstvo potpuno otvorilo za domaće i strane privatne investitore, Vlada (ali i njena opozicija) ohrabruju zahtjeve za jačanjem državnog paternalizma i održavanjem stausa quo. Umjesto u proširivanju ideje brze pune integracije u europski ekonomski prostor, u kojem dominiraju konkurentna mala i srednja poduzeća, Vlada rješenje traži u vrlo dvojbenim ad hoc intervencijama i više nego opasnim prevaljivanjem problema na financijski sektor. Trajno rješenje za prezadužena hrvatska kućanstva mora se tražiti u jačanju tržišne ekonomije i poduzetništva, ubrzavanju oporavka i pronalaženju novih ekonomskih struktura koje će omogućiti dugoročni ekonomski rast. Velika većina mjera ekonomske vlasti u dosadašnjem tijeku krize, a dužnička kriza je na samom vrhu sante leda, bila je usmjerena prema slabljenju funkcionirajućeg tržišta i jačanju protutržišnog raspoloženja. Posljedice mogu biti nesagledive: nastavak niza od tri desetljeća bez snažnijeg ekonomskog rasta, što hrvatsku ekonomiju smješta na samo dno u Europskoj uniji.
Hrvatska je, naime, zemlja članica EU s najnižom prosječnom stopom ekonomskog rasta - tek 1,2 posto u proteklih četvrt stoljeća. Sve ostale europske tranzicijske zemlje višestruko su povećale svoje nacionalno bogatstvo. Hrvatska je u tranzicijskom razdoblju ostvarila ekonomski rast tek 268 posto. Slovačka je primjerice istovremeno povećala svoj nacionalni dohodak sedam puta. Hrvatska ekonomska vlast je dakle izrazito neučinkovito upravljala nacionalnom ekonomijom.
Zemlje poput Hrvatske, koja je oklijevala u dovršavanju tranzicijskog procesa i jačanju privatnog sektora, ne samo da su loše prošle u krizi već su se vratile na neka ekonomsko-politička rješenja koja ih udaljuju od razvijenih zemalja i tržišne demokracije. U rješavanju najnovije krize s kreditima u švicarskim francima, hrvatska Vlada je sklonija slijediti mađarske uzore a ne tražiti tržišna rješenja. Privlačnost mađarskog modela i politike koju vodi tamošnja politička elita, a koja je vrlo daleko od suvremenog pristupa vođenju ekonomskih politika, otvara zapravo jedno od najvažnijih pitanja hrvatske današnjice: kakav to ekonomski model mi zapravo izgrađujemo? Vraćamo li se u prošlost u kojoj se se ekonomske odluke donosile na razini Države ili želimo izgraditi suvremeni, europski ekonomski sustav tržišno-socijalne ekonomije u kojem glavnu ulogu imaju mali i srednji poduzetnici? Duboku ekonomsku i društvenu krizu u Hrvatskoj ne može riješiti jačanje uloge Države, već prije svega razvoj funkcionirajućeg tržišta u kojem je Vlada tek jedan od aktera.
* autor je ekonomski analitičar