Ohole bi trebalo raspršiti, vlasto -dršce zbaciti, neznatne uvažiti, gladne nasititi - bogataše otjerati! To mlada trudnica Marija pjeva u svom susretu s rođakinjom, starijom trudnicom Elizabetom (Lk 1,39-56). Jučer je naime blagdan njihova susreta - Pohod i Blažene Djevice Marije. U takvu bi svijetu vrijedilo djecu rađati. Otkud mladoj Mariji takve misli? Zacjelo iz Biblije kojom se od najranije mladosti nadahnjivala. Svijet nije bio takav, ali taj je narod živio u nadi drugačije budućnosti. U toj su nadi majke rađale djecu, makar ne imale osiguranih prihoda.
U Hrvatskoj je, otkako je slobodna, sve manje novorođene djece. I sve je manje vjenčanja. U novoj slobodi nada se gasi, život se ne usuđuje pojavljivati. Trebalo bi - upozoravaju stručnjaci - za buduću djecu osigurati odgovarajuće sigurne prihode. A prihoda je, na žalost, sve manje. I djece je sve manje. Budućnost ne svijetli nadom. Što nam preostaje? Da, odmah je pitanje tko smo to “mi” da bi “nama” nešto moralo preostati.
Za budućnost treba ipak u nešto vjerovati. U svoju, odnosno u našu, važnost. Može li se bez toga vjerovati u budućnost svoje djece? Nikad nema jamstva da neće biti i nepredviđenih nesreća. Može li se toliko vjerovati u vrijednost života da se i opasnost može prihvatiti, da moguća opasnost ne mora biti poraz. Ni bolest, ni smrt! Mora li, napokon, čovjek postati tako razuman da odustane od života koji uvijek znači i moguću nesreću? Nije li, možda, život vjeran ma koliko trajao - možda i samo koji dan?
Marija i Elizabeta pjevaju o svojim budućim sinovima. Jednome će Herod odrezati glavu, drugoga će Pilat poslati na križ. Da su to tada znale, da li bi jednako pjevale? Odgojene u vjeri i nadi Biblije - zacijelo bi. Jer dijete, čovjek koji se rađa, za vjernika je neuništivo. Muka, bolest i smrt moraju boljeti, ali život ih pobjeđuje i to vrijedi izdržati. To su Izraelci već onda znali, to će kršćani zauvijek naučiti. Tko povjeruje u život, ne može se prevariti. Hrabrost tu nije puki rizik nego sigurno pouzdanje.