PIŠE JURICA PAVIČIĆ

ZA DESNICU JE HRVATSKA DRŽAVA CROSLAVIJA Za ovdašnje desničare to je uvijek zajednica roda, obitelj, u kojoj se 'našeg' uvijek solidarno pokriva

 Tom Dubravec / CROPIX

U prvim poglavljima romana/serije “Kronika o našem malom mistu” Miljenka Smoje postoji ona sjajna epizoda u kojoj se lokalni načelnik, vjerni rojalist i režimlija, dogovora s brijačem komunistom kako će ga uhapsiti.

U toj sceni načelnik objašnjava brijaču kako će ga zakratko strpati iza rešetaka jer je to obojici na korist. Ne bude li uhapsio bar jednog “crvenog”, tumači mu načelnik, politički će autoriteti u Beogradu pomisliti da mu je uzmanjkalo “predostrožnosti”. Istodobno, to će hapšenje biti na korist i samom komunistu. Provede li, naime, barbir koji dan iza rešetaka, u vlastitoj će mu stranci “naresti numera”, pošto nema pravog revolucionara koji bar malo nije bio u zatvoru.

Ta scena bolje nego i jedna ilustrira kakav je bio pogled na ideologiju popularnog splitskog pisca. Iako i danas traju prepirke oko toga je li Smoje bio hrvatožder, izdajnik i zatornik domovine, ili pak lijevi progresivni slobodar, čitajući njegove knjige ne možete se oteti dojmu da su te prepirke zapravo bespredmetne. Nije riječ samo o tome da Smoje nije imao ideologiju: riječ je o tome da on nije vjerovao da je itko stvarno ima. Smoje o ideologijama piše kao o krabuljama koje ljudi stavljaju kad im je oportuno i skinu kad im se prohtije. Političke ideje su kod Smoje tek teatar, vanjska forma koja se upražnjava da bi se postigli ciljevi. Kao i svi dobri pisci, Smoje je dao alat s kojim razumijemo svijet. A taj se svijet - čini se, nažalost - od kasnih 60-ih zapravo malo promijenio. Hrvatska je politika tijekom posljednjih desetljeća stalno nalikovala malomišćanskoj travestiji. No čini mi se da nikad kao danas maske na tom maskenbalu nisu bile tako loše odabrane, nikad se ispod njih nisu tako očito vidjeli znoj i maskara koji cure. Hrvatska se politička scena pretvorila u travestiju u kojoj se svi predstavljaju kao ono što nisu, a što je krabulja neuvjerljivija, to zadanu ulogu glume glasnije i bučnije.

Ono što je kod Smoje bio malomišćanski, provincijski cirkus, danas u Hrvatskoj počinje od srca metropole. Počinje od Milana Bandića, čovjeka koji je Jakovu Sedlaru dao nagradu za životno djelo i koji SMS-om branitelje mobilizira na inscenirani protest, no koji je do jučer bio i u SKH i u SDP-u. U Splitu imate Željka Keruma, čovjeka koji se nakon svih razvoda, bijelih prahova, kockarskih noći, šverca Caritasove robe i ćevapa uz pjenušac fotografira među švorama s križem na prsima kao gorljivi branitelj katoličke vjere. Imate neformalnog ideologa nacionalističke desnice - Zlatka Hasanbegovića - koji se 90-ih na rivi fotografirao se s ustaškom kapom, ali je zato aktivno ratovanje na čuki prepustio jugoslavenčinama poput mene. Imate Marka Perkovića Thompsona, kojem gorljivi nacionalni naboj nije bio zapreka da u carinskoj upravi uzima Sanaderove kuverte i da kreativno tumači vlastite porezne obveze. Imate šefa splitskih hosovaca Skeju koji ispred kazališta protestira protiv nećudorednih predstava, a nezgodna mu je “potankost” u biografiji što je osuđen zbog privrednog kriminala. Imate Josipa Klemma, lidera šatorske revolucije koji u pauzama između suđenja za malverzacije čokne tu i tamo najljepše jadranske plaže. Imate Hrvoja Marušića, kontroverznog splitskog HDZ-ova vijećnika koji je izletio s liste za gradsko vijeće pa sad optužuje Plenkovića za “lijevo skretanje”, a prije nekoliko je godina smislio i osnovao regionalističku udrugu, zagovarao ukidanje županija, pljuvao po centralizmu i blatom se bacao po Zagrebu.

To nije kraj. Ima još. Imate ideološku scenu u kojoj su tri vodeća konzervativna komentatora bivši partijski sekretari, što im dakako ne smeta da budu stalni uzvanici tribina u Nadbiskupskom sjemeništu. Imate ideološki rašomon u kojem je intelektualni i historiografski autoritet nove desnice do prekjučer imao kolumnu u Feralu, a u kojem je vodeći televizijski “anchorman” konzervativne obnove plaćao prostitutke lajnama kokaina.

Tako - ukratko - izgleda ono što se s nedopustivom benevolentnošću naziva “hrvatska desnica”. Ako bi na nekoj drugoj točki svijeta uz konzervativizam možda i vezivali ideologeme poput reda, kreposti i štednje, onda ovaj naš mediteranski zakutak nije takva točka svijeta. Hrvatska desnica u osnovi se sastoji od hrpe privrednih kriminalaca, poreznih pobjegulja, korupcionaša, ljubitelja opijata, womanizera, ratnih profitera i (najčešće) ratnih dezertera koji su uzduž i poprijeko “odradili” svih sedam smrtnih grijeha, što im dakako ne smeta da budu politički miljenici one družine otupjelih oligarha koja se naziva Hrvatska biskupska konferencija. A iznad cijelog tog zoološkog vrta skarednih tipusa, stoji Najveći Apaurin Na Svijetu, čovjek koji služi tomu da bi nama ostalima vršci sinapsa obamrli, te da ne bismo znali da boli i da ne bismo vrištali. Taj se čovjek zove Andrej Plenković, a njegov je posao da taj bal krabulja trpeljivo pokrije koprenom pseudoumjerenjaštva. On to radi, možda i nevoljko, ali radi - a radi manje-više zato što i sam ratuje s avetima vlastite biografije, sastavcima za prvi maj, mediteranskim anemijama i diplomskim radovima o teoriji marksizma.

U Hrvatskoj se često govori o “ideološkim sukobima”. Kad se spominju ideološki sukobi, pritom se obično misli na crveno i crno, partizane i ustaše, Tita i Pavelića - dakle, stvari koje s ideologijom nemaju nikakve veze, jer antifašizam nije stvar ideologije nego stvar kućnog odgoja. Istodobno, kad se u političkoj areni stvarno pojavi “ideološko pitanje” - a recimo, Zlatni rat, Todorić ili golf na Srđu JESU ideološka pitanja - tada se karte najednom pomiješaju i najednom više ne znate gdje tko ideološki stoji. Tada najednom provincijski klerikalci postanu socijal-etatisti, ljevičari postanu desni prokapitalisti, a nacionalisti postanu sluge stranog kapitala.

A onkraj tih loše namještenih maski ispod kojih viri pola lica, u Hrvatskoj postoji samo jedan, jedini i najvažniji ideološki sukob. Taj sukob uopće nije sukob lijevih i desnih. Taj sukob - ključan i najvažniji - sukob je onih koji između plemena i zakona biraju pleme, te onih koji između plemena i zakona biraju zakon. Taj sukob je majka svih ideoloških trvenja još od 1990., on vertikalno presijeca i desnu i lijevu hrvatsku politiku, i rastvara Hrvatsku po onom jedinom civilizacijskom šavu koji ovo društvo temeljno dijeli. Naime, jedni među nama lojalni su plemenu, krvi, i neformalnoj zajednici. Drugi među nama lojalni su zajednici građana, zakonu i republici.

Taj ideološki jaz onaj je koji najdublje i najtemeljnije razdvaja ovo društvo, razdvaja ga tako duboko da dvije strane u ovom sukobu nisu sposobne čak ni razgovarati istim jezikom. Taj se jaz na površini može manifestirati na mnogo načina: od pitanja ćirilice u Vukovaru do koncesija na plažu i od suđenja “našim” ratnim zločinima do urbanog planiranja. Manifestacija i grananja su razna, ali deblo je uvijek isto. Temeljni sukob u osnovi se svodi na uvijek isti, jedan - sukob predmodernog i modernog poimanja zajednice.

Upravo zato što stvarna ideološka podjela ide ovim šavom, moguće je da netko u Hrvatskoj ima status patriota, a ne plaća državi porez. Da ima status patriota, a utajio je u knjigovodstvu, ili utekao mobilizaciji, ili htio graditi na Marjanu, ili švercao Caritasovu robu. To je moguće zato što za hrvatsku desnicu lojalnost državi nije lojalnost porezniku, carini, inspekciji, željeznici, voznom redu i urbanističkom planu. Te “papirne” manifestacije stvarne države za hrvatsku desnicu oduvijek su bile i još uvijek jesu opresivni okov. Hrvatska desnica prezire institucije: ona je oduvijek bila, i još uvijek jest, majstor u njihovoj razgradnji i upropaštavanju, o čemu jednako uspjelo svjedoče javni RTV, i nogomet, i kinematografija. Hrvatska desnica, zapravo, prezire i državu kao takvu. Za njih država njih je Hrvatska, ona je uvijek - lijepo bi sročio Glasnović - Croslavija.

Umjesto Croslavija papira, zakona i reda, hrvatska desnica vjeruje u zajednicu krvi, kumstva i plemenske solidarnosti, ideološkog bratimstva i neformalnog dogovaranja. Za nju je zajednica uvijek zajednica roda, obitelj - a kao svaka obitelj i ona mora imati Ćaću. Zato hrvatska desnica, onakva kakva je danas, neizbježno vodi u erdoganovsku ili vučićevsku autoritarnost.

Ujedno, to je zajednica u kojoj se - kao u familiji - “našeg” uvijek solidarno pokriva, bio on osumnjičeni general ili uhljebljeno kumče. Dovoljno je ritualnim obredom postati “naš” - i sve će vam biti oprošteno, i porezni kvar, i prepisani diplomski, i staž partijskog sekretara, i petsto milijuna duga u predstečajnoj nagodbi.

Upravo zato, hrvatska je desnica perfektno stanište za političku mimikriju o kakvoj je koncem 60-ih pisao Smoje. Dosta je staviti masku i postati “naš”. Od tog časa, sa svakom vam novom svinjarijom može samo “narasti numera”. Zato je nacionalizam danas - kao što je uvijek i bio - perfektan lijepak za polusvijet i ološ. Kakve god mrlje imali, dosta se uroniti - i iziđete deterdžentski čisti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. listopad 2021 00:01