Dobra je vijest da je dogovorom Vlade i sindikata okončan najdulji štrajk prosvjetnih radnika u povijesti Hrvatske. Neodgovoreno ostaje pitanje je li baš i morao biti najdulji.
Činjenica da je Vlada na koncu ipak pristala na korekciju - iako postupnu - koeficijenata za nastavno osoblje ukazuje na to da je premijerovo inaćenje o važnosti sveobuhvatne revizije sustava koeficijenata bilo kontraproduktivno. S druge strane, bez obzira na gorde izjave, ni sindikatima ovakvo otezanje štrajka nije odgovaralo, s obzirom na to da je istekom svakog dana radikalizacija među članstvom rasla, a samim time i neumitni kompromis na kraju balade postajao sve teže prihvatljiv.
U tim okolnostima, u kroničnom pregovaračkom zamoru i cajtnotu koji donosi kalendarski ulazak u prosinac, sklopljen je dogovor koji bi se na kraju mogao pokazati kao Pirov kompromis.
Suprotno svim svojim proglasima o fiskalnoj odgovornosti i zakonodavnoj sustavnosti, Andrej Plenković je, popuštajući sindikalnim zahtjevima, stvorio presedan na koji će se - sudeći prema najavama - vrlo skoro pozvati nove skupine zaposlenih u javnom sektoru, poput medicinskih djelatnika i carinika. Sindikati, pak, bit će suočeni s nezadovoljstvom znatnog dijela članstva - što se već da iščitati iz bijesnih objava na društvenim mrežama - ali i pritiskom javnosti prema prosvjetnim radnicima da povećanje materijalnog statusa opravdaju i boljim rezultatima rada.
Također, rješenje koje drukčije tretira nastavno i nenastavno osoblje potaknut će pitanja o moralnoj vjerodostojnosti sindikata čiji su čelnici tijekom cijelog štrajka isticali veliko jedinstvo svih uključenih u obrazovni sustav, a onda prihvatili ponudu koja jasno diskriminira jednu kategoriju zaposlenih.
Cijeli niz stručnjaka za javnu komunikaciju je tijekom proteklih dana hrvatskoj javnosti objašnjavao kako je za kompromis nužno da obje strane na koncu budu nezadovoljne. Na koncu smo to i dobili, a koliko je takva ravnoteža razočaranja povoljna podloga za Plenkovićevu svetu stabilnost tek će se vidjeti.
Lako je moguće da nismo vidjeli kraj odmjeravanja snaga sindikata i Vlade, pa ni početak kraja, nego samo kraj početka.