ZAGREB - U četvrtak 19. veljače 2009. godine, nakon gubitka licencije i jednogodišnjih traljavih pokušaja da se održi, poslije 25 godina više nego uspješnog rada ugasila se proizvodnja jednog od najvećih modnih brendova koji se dosad proizvodio u Hrvatskoj - traperica Levi's Strauss.
U pitoresknom zagorskom mjestašcu Novi Marof, do tada poznatom samo po bolnici za plućne bolesti i velikanu naivne umjetnosti Ivanu Rabuzinu, relativno daleke 1983. godine niknuo je na ledini, uz tada krivudavu staru cestu Zagreb - Varaždin, pogon za šivanje svjetski poznate marke američkih traperica Levis - uz Belgiju, jedan od središnjih u Europi i prvi u “socijalističkom” dijelu svijeta. Novi Marof smjestio se na karti važnih tekstilnih industrija najpopularnije odjeće druge polovice 20. stoljeća koja je bila simbol mladenačkog buntovništva i zapadnjačkog načina života. Na istoku Europe plaćalo se suhim zlatom za taj odjevni predmet koji je bio znak političkog neposluha, a poznati su primjeri kada su ideološki nabrijani omladinci nasilno na ulici skidali traperice nepodobnima, a neki su bili izbacivani iz škola ako su ih se drznuli odjenuti na nastavi.
‘Posao stoljeća’ 1983.
Varaždinski Varteks, vodeća tekstilna tvrtka u bivšoj Jugoslaviji, sklopila je, govorilo se tada, “posao stoljeća” s najpoznatijim proizvođačem jeans odjeće na svijetu. Prve originalne traperice u Novom Marofu, koje su po standardima bile istovjetne proizvodima Levi’s Straussa diljem svijeta, sašivene su 26. studenog 1983. godine.
Taj posao s tvrtkom koja je bila jedan od najvažnijih simbola zapadnjačkog načina života, uz Coca-Colu, rock i tenisice Adidas, koje su se također proizvodile u domaćim tvornicama, davao je Hrvatskoj i tadašnjoj zajedničkoj federaciji osjećaj pripadnosti tom jednom drugom svijetu kojem smo tada težili. U beogradskom BEKU morali su se zadovoljiti s još jednom poznatom, ali manje prestižnom markom jeans odjeće - Lee Cooper. Zbog tog simbola zapadnjačke pop-kulture Hrvatska se razlikovala od nekadašnjih ostalih istočnoeuropskih država, danas sve odreda članica EU-a.
- Joj koliko je ovdašnjih dečki kupovalo u pol cene u našem tvorničkom dućanu, a onda švercalo u Mađariju i tam prodavalo za velke nofce - smiju se Marofčani s nostalgijom prisjećajući se tih dana kada su bili važan kotač svjetske mode.
Obuka u Americi i Portugalu
Više se nije po “originalne” američke traperice trebalo ići po zagrebačkim komisionima ili u Trst, već su dobili prave levisice s markicom Made in Yugosavia, a ni desetak godina poslije s etiketom Made in Croatia, kao prvim prestižnim proizvodom s našim imenom na europskom tržištu.
- Levisice s tom markicom prodavane su diljem Europe, a u središnjici tvrtke u San Franciscu proglašene su “najboljim i najkvalitetnijim Levisovim proizvodom” - s ponosom nam govori Tomo Vukalović, dugogodišnji šef kontrole kvalitete u novomarofskom pogonu.
Više od 80 posto proizvodnje išao je u izvoz. U najboljim godinama u Novom Marofu šivalo se više od milijun pari traperica i gotovo 800 tisuća jakni godišnje.
Danas je najbolja tekstilna tvornica u Hrvatskoj uništena. Ovih će se dana preostalih 160 radnika naći na cesti. Oni su od sredine prošlog tjedna na prisilnom godišnjem odmoru dok se sindikat s Upravom ne dogovori o načinu zbrinjavanja. Većina će dobiti nekakve otpremnine ili ponudu da prijeđe u neki od Varteksovih pogona u Varaždin.
- To je prema njima uspješno socijalno rješenje za višak zaposlenih - kaže Željko Sabolek, jedan od rijetkih zaposlenih koji još navraća u Levis. Tužno je gledati parkiralište ispred pogona koje zjapi prazno, kao i čemer okolnih birtijaša koji danas skupljaju prašinu na čašama i aparatima za kavu koji još do prije nekog vremena nisu uspijevali poslužiti radnike što su nakon posla navratili na koju s nogu. U zlatna vremena Levis je zapošljavao oko 800 radnika.
- Pola Marofa i okolnih sela sagradilo je kuće i dobilo stanove - kaže stari
Tomo Vukalović. Kada su došli Amerikanci, tražili su mlade neiskusne radnike koje su oni željeli podučiti baš za rad na šivanju levisica. Tomo Vukalović otišao je sa skupinom radnika na trotjednu poduku u Levisovu tvornicu kod Washingtona. Nakon svega tri godine odlučeno je da se proizvodnja proširi na jakne te su opet otišli na poduku u SAD, a godinu dana poslije, kada su na red došle košulje, išlo se u Portugal.
Tehnologija rada bila je savršena, govori Vukalović, sve je bilo podređeno brzoj i efikasnoj proizvodnji. Radniku je sve bilo nadohvat ruke.
- Za proizvodnju jednih traperica trebalo nam je manje od 12 minuta! Prosječno se proizvodilo oko 5 tisuća pari traperica dnevno u dvije smjene, od 6 do 22 sata - smješka se Vukalović govoreći o nekadašnjem ponosu Marofa i okolice, koji je danas, maše rezignirano, iz njemu neshvatljivih razloga ugašen.
‘Tri sina mi je Levis školoval’
- Nije mi jasno, zakaj!? Komu je trebalo da to pusti da hmre - u nedoumici sliježe ramenima. U Novom Marofu ljudi ne govore ni da će umrijeti ni da će vmreti (kao u Zagorju) nego upravo - hmreti.
- Tri sina sam školoval na račun Levisa - hvali se Tomo.
- Imel sam dve tisuće maraka plaće - kaže važno.
Tada su to bile ne samo najveće plaće u tekstilnoj industriji nego i jedne od većih uopće u Hrvatskoj.
A kakve su to plaće bile, prisjeća se još jedan bivši radnik Levisa Božo Bukovčan. On je radio na viljuškaru i dobivao je 1000-1200 maraka. - A kaj da vam kažem, krojačice koje su radile na normu mogle su dobiti i puno više. Radnika se poštovalo - kaže on.
U zadnje vrijeme preostalim radnicima plaća je bila od 2200 do 2500, ali kuna, naglašava Željko Sabolek.
Na ulazu ostatak panoa na kojem su bile izvješene slike najboljih zaposlenika, a oni nagrađivani bogatim bonusom. U tvornici je bila i besplatna menza.
- Imali smo s’aki dan na izbor tri jela. Bolše su nam kuhali neg’ doma - smije se Božo. I prijevoz je bil besplatan, nadopunjuje Tomo.
Božo Bukovčan je nakon 23 godine rada u Levisu dobio otkaz i otpremninu. Za te 23 godine - 30.400 kuna! Za usporedbu, direktor je dobio milijun kuna otpremnine!
Licenca se obnavljala svake četiri godine i nikada oko toga nije bilo problema. Ali, 2007. licenca je izgubljena. Pred izbore te godine u Marof je stigao Damir Polančec najavljujući radnicima da će Vlada učiniti sve da pogon i nadalje radi te im obećao poslove za MUP i MORH. Od svega toga sašili su samo tri tisuće policijskih jakni i na tome je stalo.
‘Bilo je lijepo dok je trajalo’
Varteks nije uspio naći zamjensku proizvodnju za Novi Marof, a objasnili su da je do prekida s Levisom došlo zbog promjena na globalnom tržištu jeansa.
Sada će se Novi Marof upisati u otužnu sliku Hrvatske s novom vojskom nezaposlenih iz nekada uspješnog poduzeća. I ponovno će Novi Marof biti samo gradić uz autocestu Zagreb - Varaždin, s oronulom klinikom i pacijentima koji u bolničkim ogrtačima pretrčavaju cestu do prve birtije.
- E, nema više našeg Levisa. Bilo je lijepo dok je trajalo - maše glavom Bukovčan.
Vlado Vurušić
U pitoresknom zagorskom mjestašcu Novi Marof, do tada poznatom samo po bolnici za plućne bolesti i velikanu naivne umjetnosti Ivanu Rabuzinu, relativno daleke 1983. godine niknuo je na ledini, uz tada krivudavu staru cestu Zagreb - Varaždin, pogon za šivanje svjetski poznate marke američkih traperica Levis - uz Belgiju, jedan od središnjih u Europi i prvi u “socijalističkom” dijelu svijeta. Novi Marof smjestio se na karti važnih tekstilnih industrija najpopularnije odjeće druge polovice 20. stoljeća koja je bila simbol mladenačkog buntovništva i zapadnjačkog načina života. Na istoku Europe plaćalo se suhim zlatom za taj odjevni predmet koji je bio znak političkog neposluha, a poznati su primjeri kada su ideološki nabrijani omladinci nasilno na ulici skidali traperice nepodobnima, a neki su bili izbacivani iz škola ako su ih se drznuli odjenuti na nastavi.
‘Posao stoljeća’ 1983.
Varaždinski Varteks, vodeća tekstilna tvrtka u bivšoj Jugoslaviji, sklopila je, govorilo se tada, “posao stoljeća” s najpoznatijim proizvođačem jeans odjeće na svijetu. Prve originalne traperice u Novom Marofu, koje su po standardima bile istovjetne proizvodima Levi’s Straussa diljem svijeta, sašivene su 26. studenog 1983. godine.
Taj posao s tvrtkom koja je bila jedan od najvažnijih simbola zapadnjačkog načina života, uz Coca-Colu, rock i tenisice Adidas, koje su se također proizvodile u domaćim tvornicama, davao je Hrvatskoj i tadašnjoj zajedničkoj federaciji osjećaj pripadnosti tom jednom drugom svijetu kojem smo tada težili. U beogradskom BEKU morali su se zadovoljiti s još jednom poznatom, ali manje prestižnom markom jeans odjeće - Lee Cooper. Zbog tog simbola zapadnjačke pop-kulture Hrvatska se razlikovala od nekadašnjih ostalih istočnoeuropskih država, danas sve odreda članica EU-a.
- Joj koliko je ovdašnjih dečki kupovalo u pol cene u našem tvorničkom dućanu, a onda švercalo u Mađariju i tam prodavalo za velke nofce - smiju se Marofčani s nostalgijom prisjećajući se tih dana kada su bili važan kotač svjetske mode.
 |
|
Obuka u Americi i Portugalu
Više se nije po “originalne” američke traperice trebalo ići po zagrebačkim komisionima ili u Trst, već su dobili prave levisice s markicom Made in Yugosavia, a ni desetak godina poslije s etiketom Made in Croatia, kao prvim prestižnim proizvodom s našim imenom na europskom tržištu.
- Levisice s tom markicom prodavane su diljem Europe, a u središnjici tvrtke u San Franciscu proglašene su “najboljim i najkvalitetnijim Levisovim proizvodom” - s ponosom nam govori Tomo Vukalović, dugogodišnji šef kontrole kvalitete u novomarofskom pogonu.
Više od 80 posto proizvodnje išao je u izvoz. U najboljim godinama u Novom Marofu šivalo se više od milijun pari traperica i gotovo 800 tisuća jakni godišnje.
Danas je najbolja tekstilna tvornica u Hrvatskoj uništena. Ovih će se dana preostalih 160 radnika naći na cesti. Oni su od sredine prošlog tjedna na prisilnom godišnjem odmoru dok se sindikat s Upravom ne dogovori o načinu zbrinjavanja. Većina će dobiti nekakve otpremnine ili ponudu da prijeđe u neki od Varteksovih pogona u Varaždin.
- To je prema njima uspješno socijalno rješenje za višak zaposlenih - kaže Željko Sabolek, jedan od rijetkih zaposlenih koji još navraća u Levis. Tužno je gledati parkiralište ispred pogona koje zjapi prazno, kao i čemer okolnih birtijaša koji danas skupljaju prašinu na čašama i aparatima za kavu koji još do prije nekog vremena nisu uspijevali poslužiti radnike što su nakon posla navratili na koju s nogu. U zlatna vremena Levis je zapošljavao oko 800 radnika.
- Pola Marofa i okolnih sela sagradilo je kuće i dobilo stanove - kaže stari
Tomo Vukalović. Kada su došli Amerikanci, tražili su mlade neiskusne radnike koje su oni željeli podučiti baš za rad na šivanju levisica. Tomo Vukalović otišao je sa skupinom radnika na trotjednu poduku u Levisovu tvornicu kod Washingtona. Nakon svega tri godine odlučeno je da se proizvodnja proširi na jakne te su opet otišli na poduku u SAD, a godinu dana poslije, kada su na red došle košulje, išlo se u Portugal.
Tehnologija rada bila je savršena, govori Vukalović, sve je bilo podređeno brzoj i efikasnoj proizvodnji. Radniku je sve bilo nadohvat ruke.
- Za proizvodnju jednih traperica trebalo nam je manje od 12 minuta! Prosječno se proizvodilo oko 5 tisuća pari traperica dnevno u dvije smjene, od 6 do 22 sata - smješka se Vukalović govoreći o nekadašnjem ponosu Marofa i okolice, koji je danas, maše rezignirano, iz njemu neshvatljivih razloga ugašen.
‘Tri sina mi je Levis školoval’
- Nije mi jasno, zakaj!? Komu je trebalo da to pusti da hmre - u nedoumici sliježe ramenima. U Novom Marofu ljudi ne govore ni da će umrijeti ni da će vmreti (kao u Zagorju) nego upravo - hmreti.
- Tri sina sam školoval na račun Levisa - hvali se Tomo.
- Imel sam dve tisuće maraka plaće - kaže važno.
Tada su to bile ne samo najveće plaće u tekstilnoj industriji nego i jedne od većih uopće u Hrvatskoj.
A kakve su to plaće bile, prisjeća se još jedan bivši radnik Levisa Božo Bukovčan. On je radio na viljuškaru i dobivao je 1000-1200 maraka. - A kaj da vam kažem, krojačice koje su radile na normu mogle su dobiti i puno više. Radnika se poštovalo - kaže on.
U zadnje vrijeme preostalim radnicima plaća je bila od 2200 do 2500, ali kuna, naglašava Željko Sabolek.
Na ulazu ostatak panoa na kojem su bile izvješene slike najboljih zaposlenika, a oni nagrađivani bogatim bonusom. U tvornici je bila i besplatna menza.
- Imali smo s’aki dan na izbor tri jela. Bolše su nam kuhali neg’ doma - smije se Božo. I prijevoz je bil besplatan, nadopunjuje Tomo.
Božo Bukovčan je nakon 23 godine rada u Levisu dobio otkaz i otpremninu. Za te 23 godine - 30.400 kuna! Za usporedbu, direktor je dobio milijun kuna otpremnine!
Licenca se obnavljala svake četiri godine i nikada oko toga nije bilo problema. Ali, 2007. licenca je izgubljena. Pred izbore te godine u Marof je stigao Damir Polančec najavljujući radnicima da će Vlada učiniti sve da pogon i nadalje radi te im obećao poslove za MUP i MORH. Od svega toga sašili su samo tri tisuće policijskih jakni i na tome je stalo.
‘Bilo je lijepo dok je trajalo’
Varteks nije uspio naći zamjensku proizvodnju za Novi Marof, a objasnili su da je do prekida s Levisom došlo zbog promjena na globalnom tržištu jeansa.
Sada će se Novi Marof upisati u otužnu sliku Hrvatske s novom vojskom nezaposlenih iz nekada uspješnog poduzeća. I ponovno će Novi Marof biti samo gradić uz autocestu Zagreb - Varaždin, s oronulom klinikom i pacijentima koji u bolničkim ogrtačima pretrčavaju cestu do prve birtije.
- E, nema više našeg Levisa. Bilo je lijepo dok je trajalo - maše glavom Bukovčan.
Vlado Vurušić