Nije to nikakvo otkriće, niti su rezultati novih istraživanja senzacionalni, osobito kada se prikažu ovako neznanstvenički sažeto za potrebe dnevnih novina, pa makar i uglednih kao što je La Repubblica. Muzikoterapija je, naime, već vrlo stara disciplina u više pravaca razgranate teorije i prakse.
Ne može se općenito reći i napisati da oboljeli od neke određene bolesti ili psihičkog poremećaja trebaju slušati, primjerice, Beethovena. Zapravo, danas se to već može nakon što je klasično glazbeno obrazovanje u čitavoj Europi posljednjih desetljeća toliko nazadovalo da su od Beethovena u općoj kulturi ostali samo revijalni aranžmani notorne “Ode radosti” i prvih šest nota klavirskog štikleca “Za Elizu”. Međutim, genijalni autor te moćne i čovjekoljubive glazbene freske usporedive s Michaelangelovom Sikstinskom kapelom za ljude u njegovoj neposrednoj blizini vrlo je često bio neurotični mizantrop.
U njegovu opusu možete naći glazbene stimulanse za vrlo široku paletu ljudskih raspoloženja i emocija: od najcrnje melankolije do vatrometa ekstaze. Muzikoterapeuti, stoga, vrlo dobro poznaju opuse koje prepisuju svojim pacijentima.
No, zapadnjačka je civilizacija i kultura, pretvarajući i svoje umjetnosti isključivo u robu, zapravo od svih drugih u najvećoj mjeri zaboravila koliko snažno i koliko raznoliko glazba može djelovati na ljude. Zaboravljena je čitava s umjetnošću povezana znanost antičke grčke o modusima, odnosno ljestvicama koje svaka na svoj način različito djeluju na ljude. Mitovi o Orfejevim sviralama koje krote divlje zvijeri nisu bez osnove.
Sve je to u zapadnjačkoj glazbi, a osobito današnjoj popularnoj, svedeno na tri-četiri akorda u duru ili molu, dok je, recimo, u Indiji itekako još uvijek živa drevna glazbena praksa koja poznaje i daleko više nota i tonaliteta, glazbu za zoru, jutro, podne, sumrak i noć i sve moguće prigode i raspoloženja. Europska umjetnička glazba, od početka 20. stoljeća na ovamo, razvijala je skladateljske, pa sukladno tome i izvedbene tehnike koje su daleko kompleksnije od prepoznavanja “veselog” dura i “tužnog” mola. Ali, svi ti sustavi ostali su vezani uz pojedine skladatelje i krug njihovih sljedbenika.
Dvanaesttonske nizove Schönbergove dodekafonije “običan” slušatelj nesklon analizirati skladbu s partiturom i olovkom u ruci jednostavno nije u stanju registrirati i prepoznati, a za takvom glazbom nijedan muzikoterapeut sigurno neće posegnuti, osim eventualno kao šok-terapijom.
Nekome čiji je sluh odgojen i tko je glazbeno temeljno obrazovan u dom “dur - mol” sustavu, naučiti komplicirane i daleko složenije sustave kakvi postoje, primjerice, u glazbama indijskog potkontinenta, isto je što i naučiti hindi. Ali, glazba je ipak univerzalan jezik, pa ga ne morate učiti da biste ga razumjeli i osjetili njegove finese, uključujući i čisto fiziološko djelovanje. Ovih dana, kao potpuni muzikoterapeutski laik, sam na sebi provodim jedan eksperiment. Za vrijeme dugih rekreativnih šetnji naizmjence slušam Wagnerov “Prsten Nibelunga”, potom dopadljive i lako slušljive pop-projekte Alana Parsonsa koji koketiraju s onime što se vrlo široko i neprecizno naziva new ageom, te tradicionalne indijske rage.
Američki neurolog Oliver Sacks, autor svjetskog bestselera “Muzikofilija: priče o glazbi i mozgu” (na hrvatskom je knjigu izdao Algoritam), vjerojatno bi mi znao objasniti zašto se to događa i kako, a ja mogu samo laički posvjedočiti: zvuk sitara i table, te za moje zapadnjačko uho neuobičajeni intervali, ljestvice i ritmovi, dopiru, masiraju i opuštaju mi i one kutke mozga u kojima još nisu bili ni Beethoven, ni Wagner. A najbitnije je ovo: u svakom slučaju odaberite glazbu koja mozak stimulira, a ne onu koja ga zatupljuje i ubija.