Daleke 2014. Sabor je usvojio Strategiju znanosti, obrazovanja i tehnologije. Zatim su javnim natječajem izabrani voditelj, ekspertna skupina i ostali sudionici cijele kurikularne reforme. Voditelj ekspertne skupine postao je 39-godišnji dr. sc. Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Najavljujući reformu rekao je da je u Hrvatskoj obrazovanje predugo bilo prepušteno političkim, čak politikantskim utjecajima, čemu reforma ima namjeru stati na kraj.
Šesnaest mjeseci grupa od oko 500 suradnika radila je na dokumentima i o njihovom se radu nije u javnosti puno čulo. Sve dok se nisu pojavili prvi prijedlozi programa pojedinih predmeta i odmah izazvali velike prijepore. Pogotovo je bio sporan popis obavezne literature iz književnosti, spomenuto je tada i “othrvaćivanje”. No i prije tog prvog javnog predstavljanja mnogi su se pitali hoće li i kako optimistični Jokić uspjeti s reformom, pogotovo u okviru današnje političke stvarnosti oštrih ideoloških podjela i povratka konzervativizma. Točnije, na koje će sve otpore naići i koliko će dugo izdržati prije nego ga politički pritisci prisile na uzmak?
Činilo se da neće biti lako naći razlog. Jokić je isticao da je reforma najvažniji nacionalni interes, da struka treba biti iznad stranačkih interesa jer se radi o ulaganju u budućnost i da je konsenzus moguć, jer Hrvatska može bolje. Nije pokazivao ideološke preferencije, a i u sadržaju reforme pazilo se da ne bude isključivosti. Uz to, ozbiljne primjedbe shvaćene su ozbiljno jer, kako je naglašavao - dokumenti su još u izradi i razgovor o sadržaju je nužan da bi se kroz javnu diskusiju došlo do boljih rezultata.
Sada je Boris Jokić dao neopozivu ostavku na voditelja ekspertne skupine za reformu obrazovanja. “Naša je vizija bila znanje nasuprot neznanju, nagrađivanje rada, solidarnost kao vrijednost, integritet nasuprot licemjerju u društvu i poduzetnost kao element koji ovom društvu kronično nedostaje.” Lijepa vizija koja, međutim, očito nije izdržala test stvarnosti i političkih utjecaja.
Politički je pritisak u ovom slučaju funkcionirao tako da je saborski Odbor za obrazovanje donio odluku da se proširi stručna radna skupina. To samo po sebi, kaže Jokić, ne bi bilo problematično. “Međutim”, nastavlja, “ono što je tamo bilo napisano o tome što bi ta skupina trebala raditi ne odgovara opisima i prirodi onoga što ova reforma od početka jeste. U tim zaključcima piše da bi skupina trebala određivati što u stručnoj raspravi prihvatiti, a što ne, a to sugerira zapravo na određene cenzorske postupke i vraća nas u doba komunizma gdje su moralno podobni bili birani u određena vijeća”. Na novinskoj konferenciji je još dodao da je reforma stala zbog opstrukcije marginalnih političkih skupina i dijela akademske zajednice.
Najvažnije je da Jokićeva osnovna pretpostavka za rad nije ispunjena, odnosno nije bilo moguće provesti reformu s potporom vlasti, ali bez uplitanja politike. Ispostavilo se, kao i uvijek do sada, da u Hrvatskoj ne postoji ništa što je iznad politike i da politika, a ne struka i znanost, kroje sudbinu svake reforme. Ipak, spremaju se protesti i potpisuje peticija jer građani nisu spremni prešutjeti okolnosti Jokićeve ostavke.
Sigurno se može govoriti o kvaliteti obavljenog posla, o nedostacima reforme kao i o ljudima koji na njoj rade - uostalom s tim prigovorima će se susresti i njegov nasljednik. Ali ono što u komentarima na strani vladajućih upada u oči je insistiranje da reforma ide dalje i bez Jokića, jer bez svakoga se može. Dakle, ispada nevažno je li to baš Jokić ili netko drugi - kao da je riječ o nekom kotačiću u partijsko-birokratskom aparatu. A baš u tome i jest sva tuga i pouka ovog slučaja: aparatčika ima koliko god hoćete. Samo što Jokić nije aparatčik, nego mladi stručnjak, entuzijast, voljan uložiti trud i rad za opće a ne partijsko ili svoje osobno dobro. On je barem pokušao. Nije uspio. Nakon ideoloških napada i političkog uplitanja, bez financijske potpore i garancije da može nastaviti rad, kao odgovorna osoba bio je prisiljen dati otkaz. Naravno da za njega osobno ne treba brinuti, on ima znanje, svoj posao i još nešto, daleko rjeđe - svoj integritet.
Međutim, Hrvatska je mala zemlja i naši “ljudski resursi”, kako se to sada zove, su ograničeni. Ljudi Jokićevih osobina nema na bacanje. Oni slični njemu, kad im ovdje ne priznaju kvalitete i ne pruži im se šansa, traže posao vani. Nije dovoljno niti samo zaposlenje da bi ih zadržali, treba im mogućnost da se društveno angažiraju kako bi zemlju pokušali učiniti boljim mjestom za sve. Treba im nada da je to moguće postići jer, kao i Jokić, vjeruju ne samo da Hrvatska može, nego mora bolje. Upravo su takvi ljudi, njihova volja, znanje i energija važni za svaku promjenu na bolje. Zato je zapanjujuća lakoća s kojom se ova zemlja odriče kvalitetnih ljudi i oduzima im šansu da pokažu što mogu.
Kakvu poruku mladima uopće šalje Jokićev otkaz? Da smo intelektualno toliko bogati da se njega i njemu sličnih lako odričemo jer su ionako zamjenjivi? Ili da nam ne trebaju jer remete politiku kojoj je na umu reforma za koju ne trebaju pametni, nego poslušni?