Još mi se i danas okreće želudac kad se sjetim svinjskih polovica koje su roditelji redovito, svake godine, dovlačili kući, trančirali i spremali za zimu. Kupovali su ih, naravno, preko sindikata, jeftinije i na rate, a iz sto posto provjerenog izvora.
Za razliku od te zimnice, lijepe su uspomene na sindikalna ljetovanja, u sindikalnom odmaralištu, jedinom mjestu kamo je prosječna radnička obitelj, bez vikendice, uopće mogla otići na more. Na rate, naravno. Ta su ljetovanja bila i preteča današnjeg team buildinga, gdje su se zaposlenici iste tvrtke družili, upoznavali obitelji svojih kolega, a često bi iz svega ispao i neki brainstorming, kad bi na plaži ili uz večeru smislili kako poboljšati nešto u svom kolektivu.
Lijepe su uspomene i na sindikalne šopinge u Nami, gdje se opet povoljno, na nekoliko rata, mogla obući cijela obitelj i još se kupilo nešto za kuću. Dobro je došla i sindikalna kasica, gdje je prosječan radnik mogao brzo dobiti kredit kad bi mu otišla vešmašina ili procurio krov. Bili su to povoljni, gotovo beskamatni krediti, a i radnici su učili štedjeti, jer su morali svaki mjesec uplaćivati u tu kasicu da bi iz nje mogli dobiti pomoć kad ustreba.
Bila su to vremena kad je glavni core business sindikata bio usrećiti svoje članove tako da se brine o njihovim potrebama. Sindikalisti su morali biti neki ugledni, cijenjeni članovi radnog kolektiva, s dobrim socijalnim vještinama i menadžerskim sposobnostima, jer kako bi inače svake godine povoljno nabavljali te silne svinjske polovice i tone graha, osigurali da svi koji žele dobiju mjesto u radničkom odmaralištu i da novac iz kasice članovi dobiju kad im treba?
Da, u tim vremenima članovi sindikata bili su sretni i zadovoljni jer ih je organizacija koja ih zastupa nastojala učiniti sretnima i zadovoljnima. Dobro, uvijek je bilo gunđanja i nepravdi, ali u globalu - sindikat je zadovoljavao potrebe radničke klase i ispunjavao joj želje.
Danas su si sindikati umislili da su političke stranke, a njihovi šefovi da su političari, pa se tako i ponašaju: puno pričaju, debatiraju i kritiziraju, onda slijedi red kuknjave, red međusobnih optužbi, red prepucavanja s drugim interesnim skupinama... Pregovori o svemu i svačemu vode se danima i mjesecima po načelu toplo-hladno i stalno je netko drugi kriv. Svoje menadžerske sposobnosti mnogi sindikalni lideri iskoristili su za vlastiti probitak, a neki i za vlastiti džep. Članstvo se osjeća kao da je tu samo da bi njima uplaćivalo članarinu.
Nemojte se, sindikalni vođe, onda čuditi što svako malo netko osnuje neki novi sindikat pa su prihodi od članarina sve manji. Usrećite članstvo, pa će biti i članova i članarina. Možda svinjske polovice više nisu u igri i nije ostalo puno radničkih odmarališta, ali to ne znači da ljudi i dalje ne trebaju jesti, da se ne oblače i da ne žele ići na more. Stvarni se život ne odvija samo na makrorazini i u teškim raspravama, stvarni se život plete od svakodnevnih sitnica, u kojima bi ljudima itekako dobro došla pomoć i suradnja sindikata.
Vratite se core businessu.