U sjeni masonskih skandala i protokolarnih ekshibicija na Pantovčaku, ovih dana relativno izvan pozornosti javnosti prolazi jedna od presudnih bitaka Plenkovićeve ere, izbori u HDZ-u.
Već ulazimo u posljednji tjedan kandidiranja, odnosno prikupljanja potpisa za najviše funkcije u najutjecajnijoj političkoj stranci u državi. Plenkoviću se, čim je preuzeo HDZ od Karamarka, iz različitih krugova savjetovalo da što prije organizira unutarstranačke izbore kako bi pokušao ovladati strankom i tako možda neutralizirao krugove koji su mu od prvog dana iznutra pružali otpor. Logika je bila da će to jednostavnije učiniti na početku mandata nego kasnije, no Plenković se na takve preporuke nije osvrtao. Naprotiv, sve statutarne mogućnosti maksimalno je iskoristio za stvaranje paralelne upravljačke strukture u stranci, takve u kojoj su oponenti, a među njima najviše njegov zamjenik Brkić, u izvršnom smislu bili odrezani, izolirani.
Slijedili su podbačaji na europskim i poraz na predsjedničkim izborima, kao i stvaranje “HDZ-a izvan HDZ-a” pod Škorinom palicom, a Plenkovićevi protivnici sve su to njemu zbrajali kao greške nečinjenja ili pogrešnog činjenja. Plenkovićevi krugovi bili su, pak, s razlogom uvjereni kako je dio protivnika namjerno minirao rezultate stranke.
Nije do kraja jasno je li Plenkovićevo zavlačenje, odgađanje obračuna u HDZ-u bilo posljedica straha, odnosno svijesti o nemoći da s uspjehom prođe kroz unutarstranačke izbore ili se radilo o strateškom planu da opoziciju u HDZ-u s godinama pokuša oslabiti, kompromitirati, umrtviti, neutralizirati.
Što god bilo, Plenković je uspio dočekati istek svojega punog mandata na čelu HDZ-a, a možda i punog premijerskog mandata, ali i njegovi su izazivači - manje ili više svi - ostali na sličnim pozicijama. Uskoro će se vidjeti da li s istom snagom kakvu su imali u početnoj fazi Plenkovićeva predsjedanja strankom.
Odgođeni obračun na čelu HDZ-a praktički će početi za tri tjedna, preciznije 15. ožujka, kada će i dalje nepoznat broj članova (neki kažu ne više od 50.000) glasovati za predsjednika i još pet ključnih funkcija u vrhu stranke. Kažemo početi jer je vrlo malo vjerojatno da će tog dana i završiti. Realnije je da će se produljiti sve do poslije parlamentarnih izbora i da će tek njihov ishod pokazati je li Plenković kardinalno pogriješio zataškavajući sukobe u HDZ-u ili se pak usporavanjem uspio dokazati kao najpodcjenjivaniji hrvatski političar dosad.
Logično, kad bi 15. ožujka Miro Kovač pobijedio Plenkovića, već bismo te večeri imali odgovor na ovo pitanje. Međutim, Kovačeva je pobjeda najmanje vjerojatna, puno veće izglede imaju svi drugi izazivači za ostale rukovodeće funkcije u stranci. Čak i mnogi protivnici daju značajnije izglede za pobjedu Plenkoviću nego Kovaču, ali se nadaju da će praktički sva ostala mjesta izboriti, odnosno popuniti političari koji nisu iz Plenkovićeva kruga niti dijele njegove poglede i stavove.
Kad bi, dakle, Plenković jedini iz svojeg tima pobijedio, a okružili bi ga protivnici, to bi značilo da njegova politička budućnost isključivo ovisi o razini spremnosti na kompromis s neistomišljenicima. To bi od njega tražilo značajne ustupke, a prvi i najvažniji test uslijedio bi odmah. Radi se, naravno, o sastavljanju izbornih lista: opravdano je očekivati da bi pobunjenici - koji bi tada imali veću snagu u stranci - radili na pobjedi HDZ-a na izborima isključivo u slučaju da su liste sastavljene po njihovu ukusu. I obrnuto - da bi minirali izbornu kampanju HDZ-a kad bi im predsjednik nametnuo liste. Bojkot bi im bio put da nakon eventualno izgubljenih parlamentarnih izbora dovrše izbore u HDZ-u postavljanjem novog predsjednika, vjerojatno više ne Kovača, nego nekog trećega.
Postoji, naravno, i scenarij prema kojemu Plenković ostvaruje dovoljno čvrstu pobjedu i njome otvara prostor za konačnu unutarstranačku čistku prije parlamentarnih izbora i uoči sastavljanja lista. Iako bi, naravno, pobjeda izgledala bolje kad bi Plenkovićev tim osvojio sve funkcije, to se čini slabo vjerojatnim ishodom. Ključan bi ipak mogao biti okršaj Medved - Penava: kad bi Plenković uspio s Medvedom osvojiti mjesto zamjenika (koje sada drži Brkić), za njega bi to imalo veliko simboličko i taktičko značenje. Ipak je Penava u ovoj eri prava maskota desnog HDZ-a, a ne više Brkić, kojega se gleda najviše kroz prizmu interesnih veza. Eventualni poraz Penave, gubitak zamjeničkog mjesta i otpadanje Kovača kao izazivača prilično bi oslabili Plenkovićevu opoziciju u HDZ-u. No, ovo ima obilježje osobito optimističnog scenarija za sadašnju vladajuću garnituru u HDZ-u.
Premda protivnički tabor odašilje signale slabosti - stalnim prigovaranjem kako su izloženi pritiscima i manipulacijama - realno je da će oni ipak prikupiti dovoljan broj potpisa za sve kandidature što će ih onda staviti u ravnopravnu poziciju u utrci za vodeće pozicije. Kad se uzme u obzir nedavna zavidna razina mobilizacije na projektu Škoro, u čemu je, nema sumnje, sudjelovao velik dio HDZ-ovih nezadovoljnika, može se pretpostaviti da će i ovaj put poduzeti ozbiljan napor na terenu, od Vukovara do Prevlake. Plenković je u prednosti što se tiče organizacije i kontrole javnih istupa trenutačnih dužnosnika HDZ-a na svim razinama, ali je pitanje može li postići i približnu kontrolu nad ponašanjem desetaka tisuća stranačkih članova koji će tajno glasovati.
HDZ je, dakle, udaljen od izbora samo tri tjedna, no do konačnog proglašenja pobjednika i smjera stranke vjerojatno je ostalo još dosta vremena.