Neočekivana ostavka slovenskog premijera Mire Cerara stvarno je političko iznenađenje i ozbiljan šok na slovenskoj političkoj sceni. Cerar se na to odlučio jer je Vrhovni sud proglasio nevažećim referendum o drugom kolosijeku pruge od Kopra do Divače, projektu koji možemo nazvati “slovenskim Pelješkim mostom”.
No, nedvojbeno je da je to bio samo povod za ovaj politički potez. Razloga je zato više, među njima je Cerarova procjena da bi ovim “politički moralnim potezom” (on je dolaskom na vlast prije četiri godine najavljivao obnovu morala u politici) vratio dio ugleda u javnosti koji je izgubio kao premijer. Osim toga, ostavka je izuzetno prikladna za ovaj trenutak u kojem javne službe svako malo štrajkaju po Sloveniji, ovih dana su zatvorene škole. Njegova ostavka znači da se štrajkovi prekidaju i da sindikati moraju čekati novu vladu s kojom će onda nastaviti pregovore.
No, glavni je razlog situacija u koaliciji. Ondje, po svom starom običaju, šef umirovljeničke stranke Karl Erjavec “burgija” na sve strane i djeluje samostalno, najčešće bez ikakvog dogovora s premijerom i partnerima. Tako se on često ponaša, a postao je izuzetno siguran u sebe jer je dio svih vlada od 2004. godine. I uvijek pred raspad koalicije počinje svoju otvorenu destruktivnu aktivnost kako bi homogenizirao svoje biračko tijelo, osvojio dosad uvijek 5-10 zastupnika koji su bili ključni za formiranje nove vlade. Da je između njega i Cerara puklo, potvrđuje Erjavčeva izjava da “Cerar ne može voditi tehničku vladu”.
Ceraru nitko ne može prigovoriti da je nanio štetu nacionalnim interesima jer su izbori trebali biti održani u lipnju. Dakle, ako se i pomaknu koji tjedan unaprijed to može biti samo dobro za stranke centra jer će otupjeti oštricu kampanje Janeza Janše, tog vječno neostvarenog političara slovenske scene. Svi su već ušli u kampanju pa im je sada Cerar omogućio da joj se posvete. Ali da vlada i on ne budu piñata po kojoj će udarati i tako skupljati političke poene...