Zašto ne učimo od veselih Katalonki?

Mi reina, mi reina… Kraljice, kraljice moja, pogledaj ovog ponositog kovača, on je kao stvoren za tebe!” Tako mi se obratila uzorita katalonska peškaruša, predivno dotjerana, ukrašena čistom pregačom i bedževima, dok sam razgledala štandove na najljepšoj tržnici na svijetu, u Barceloni. Tamo te prodavačice nazivaju kraljicom, a zapravo se same tako osjećaju i drže. Spremne su na šalu čim ih pogledaš kao da nikad nisu čule za recesiju, smiju se veselo i s ponosom gledaju svoje morske plodove posložene kao dragulje, odlučne da te uvjere da je riba koju su u pet ujutro nabavile na nekoj ribarici u luci najbolja koju ćeš pronaći u Barceloni. Ne djeluju umorno iako su se dignule u zoru, ne gnjave te s pričom kako je život težak, one ti svoju robu nude tako da moraš osjetiti da ti žele prodati životnu radost.

Ja obožavam svoje drage kumice na Dolcu, i mnoge od njih znaju se našaliti, ali nema tog osjećaja ponosa kakav recimo imaju neki naši najbolji vinari ili maslinari ili vesele žene katalonske. A ponuda? Niti se ne usuđujem uspoređivati, odmah će me netko optužiti za nesnosan elitizam, pretenciozno prenemaganje. Kod nas kao da smo zaboravili da treba učiti od boljih od sebe, da nije loše otići van i vidjeti što i kako tamo rade arhitekti, kuhari, dizajneri, pa čak i prodavači na tržnici. Kad je Woody Allenova filmska junakinja Vicky krenula u Barcelonu istraživati što je pravi katalonski duh, mogla je jednostavno otići na centralnu tržnicu uz najduži korzo na svijetu, Ramblu, i tamo bi sve shvatila.

Ljudi koji se tako dobro hrane, koji s tako puno ponosa i ljubavi traže ono čime će blagosloviti svoje tijelo i maštu toga dana ne mogu biti, što bi rekli Amerikanci, bez samopoštovanja. Možda doista sve kreće od jela, kako nas želi uvjeriti serija novih filmova koji će se uskoro početi prikazivati i kod nas (“I Am Love”, “Eat Pray Love”). Uostalom, i Juan Antonio, odnosno Javier Bardem iz Allenova filma, jasno je objasnio još prije dvije godine svojim mladim Amerikankama Vicky i Cristini da sve počinje s hranom, a tek potom slijede drugi, još uzbudljiviji užici tijela.

Dok sam tako proučavala katalonski duh među peškarušama, stigla mi je poruka od prijateljice iz Zagreba: “U našem omiljenom kafiću voda od danas košta kao u milanskoj Galleriji, a Mucala su odabrali za intendanta splitskog kazališta. Ne vraćajte se, nađite posao u Španjolskoj i klincima šaljite pare poštom…”

Draga moja, ne možeš niti naslutiti koliko si intuitivna. Upravo dok sam proučavala cijene svježe ribe na barcelonskoj tržnici, razmišljala sam kako nas turizam ne može ove godine izvući iz budžetskog užasa. Kod nas je naprosto sve preskupo. Riba na tržnici mnogo je skuplja od blaga Božjeg u prebogatoj Barceloni, a o restoranskoj ponudi da ne govorimo.

U svakom od barcelonskih restorana mogu se dobiti najsitnije, najslađe ribice, ne gavuni, nego njihova bijela mliječ bez kostiju, lignjice i sipice koje nisu veće od velikih šumskih jagoda s tržnice, 10 vrsta školjaka, 10 vrsta i veličina škampa i kozica, pržene minijaturne artičoke i zelene papričice, sve toliko mlado i slatko, svježe, napravljeno na mirisnom ulju koje se prvi put grijalo. Posve je neshvatljivo da kuhari u našim restoranima uz more uopće mogu nekom strancu prodati one svoje usahle, presušene ribe koje mirišu na staro ulje i koštaju kao ručak u vrhunskom resto-ranu jednog od najljepših gradova na svijetu.

Zašto danas oni koji stvaraju naš turizam nikamo ne putuju, zašto ne uče od boljih od sebe, zašto je nekada naš Nijemac Šenoa pisao kuharicu za zagrebačke gospođe u kojoj se nudio jelovnik kakav se jeo u Beču, a mi danas po jadranskim restoranima od povrća jedino možemo dobiti prekuhanu, pocrnjelu blitvu? Zašto, napokon, nitko ne može napraviti film Vicky Cristina Split u kojem oslobođenje i škola života za dvije deprimirane Amerikanke počinje, recimo, na obližnjem Braču u jednom slikovitom malom restoranu.

Možete li zamisliti da hladna, zatvorena, umrtvljena Tilda Swinton iz filma “I Am Love”, u kojoj tinja potreba za ljepotom, snažnim dojmovima i životom koji se živi punim plućima, osjeti to buđenje životnih sokova uz nekog kuhara u našem malom mjestu? Talijanski majstor joj nudi pjenicu od lososa u obliku kupole s jednom sugestivnom bobicom kapara na vrhu i ona odmah shvaća da život može biti zanimljiviji od odlaska u kemijsku čistionicu. Bi li ona to isto shvatila uz prepečenu ribu s gradela? Teško.