Zašto nemamo svoju parišku kavanu Flore

Bila sam nedavno u Parizu, u nekad Sartreovoj kavani Flore. To kultno pariško mjesto na Lijevoj obali, na Proustovu bulevaru Saint-Germain, skromno uređeno iznutra, bez mramora i dizajnerskih stolaca, bez lažnih murano lustera, jednako je živo već stotinu godina i nepromijenjeno od Drugog svjetskog rata.

Café de Flore spominje i mitska Parižanka, nekad muza Karla Lagerfelda, lice Chanela - i Marianne, amblema francuske republike - bivša manekenka Ines de la Fressange u svojoj recentnoj knjizi La Parisienne, Parižanka. U njoj objašnjava kako se odijeva i šminka, gdje jede, gdje šeće, kamo vodi djecu, to zavodljivo stvorenje, jednako neodoljivo i muškarcima i ženama.

Ines de la Fressange s mlađom, posve tanušnom kćerkom ušetala je u Floru baš dok sam tamo u njezinoj knjizi proučavala zašto tu besmrtnu kavanu smatra najboljim mjestom za nedjeljni brunch. Svi zaljubljenici u modu, svi koji nešto znaju o životu sa stilom sjećaju se te visoke, mršave, još uvijek poput trstike izdužene bivše manekenke, za koju su tvrdili da osobnim stilom kanalizira besmrtnu Coco.

Bila je neprimjetno našminkana, u uskim trapericama i gumenim čizmama, u nebesko plavom kašmirskom džemperu i neprestano se smijala nekoj staroj gospodi za stolom s onim malim, neupadljivim crvenim značkama Ordena legije časti na reveru.

Te veoma vlažne nedjelje s pravom jesenjom, depresivnom, nepopustljivom kišom u Flori je bilo živo, ugodno. I sitna, neprimjetna, nenašminkana Sofia Coppola, koja provodi gotovo pola godine u Parizu, bila je tamo, kao i nekoliko akademika, jedan manje poznati francuski glumac, a čula sam da netko spominje da čeka i pisca Frederica Beigbedera, stalnog pripadnika Florina café societyja.

Nisam sve ovo pisala da bih se pravila važna. To što sam s tim ljudima sjedila u istoj kavani posve je slučajno. Meni je važno da barem još jedna takva kavana postoji u Zagrebu, bez lažnog sjaja i lažnih tradicija, s nekim autentično zanimljivim ljudima s kojima se može pričati. Mi smo to imali prije trideset godina i to je znalo biti veoma poticajno, ispred jednog takvog mjesta rodio se novi val i tko zna bi li ga bilo da se ljudi nisu sastajali na istom mjestu i pričali o tome što ih upravo veseli slušati ili čitati.

Kad sam već kod čitanja, Flora ima i svoju književnu nagradu, koju je s vlasnikom prije 15-ak godina osnovao upravo Beigbeder. Kad sam već kod vlasnika, spomenut ću i to da tu francusku kulturnu tradiciju već jako dugo održava na životu jedan srpski Parižanin, Miroslav Šiljegović. Je li to slučajnost, ne znam, no on je vlasnik i obožavane Hemigwayeve kavane La Closerie des Lilas na bulevaru Montparnasse, a i u Beogradu su još uvijek žive mnoge kavane.

U središtu Zagreba toliko je kafića, o njih se spotičemo po pločnicima, ne možemo više ni hodati gradom, a nigdje niti jedna prava kavana. Nema Flore, kavane Einstein, Hawelke ili Centrala, da nabrojimo neke od boljih europskih kavana, a desetljećima nema ni našeg Korza.

To znači da nema ni zagrebačkog café societyja, intelektualno poticajnih ljudi koji se okupljaju na istom mjestu da s drugima provjere svoje teze o filmu, knjigama, koncertima, tulumima, o stvarima koje nedostaju gradu i koje bi trebalo pokrenuti.

Inače, naziv café society skovao je jedan američki novinar dvadesetih godina prošloga stoljeća u svojoj kolumni u kojoj je opisivao društvo urbanih, često pomno dotjeranih mladih ljudi, koji se gotovo svakodnevno sastaju i pričaju o kazalištu, glazbi, poeziji, gradskim događanjima, skandalima...

Tvrdio je da samo café society može grad pretvoriti u metropolu jer stvara socijalitsko i kulturno ozračje grada. Tako je bilo u New Yorku, Londonu, Pragu, Parizu… Warhol je café society kasnije preimenovao u ‘beautiful people’, no ime zapravo nije važno. Da bi postojao cafe society, moraju postojati i kavane. Sad čekam da u Velvetu, prodajnoj galeriji i novoj kavani u oživljenoj Dežmanovoj, Saša Šekoranja i Ana Petričić Gojanović osnuju, recimo, neku likovnu nagradu pa da i naš grad počne ponovno živjeti.