Temperature su i dalje ljetne, a programska shema žuti se više od lišća u zagrebačkom Maksimiru. Počela je, eto, i nova sezona “Života na vagi”, stvarnosnog uvoznog serijala koji očito ima sve više poklonika jer inače ne bi išao dalje, uz istu voditeljicu, grezu Marijanu Batinić, i uz iste trenere, suosjećajnu Sanju Žuljević i ozbiljnog šereta Marija Mlinarića.
Bilo kako bilo, hrvatski građani nisu u međuvremenu postali mršaviji, barem ne u prosjeku. Sudeći prema informacijama iz ove godine kojima raspolažu naše zdravstvene vlasti, među pet smo vodećih nacija u Europi po debljini. Prema nedavnom istraživanju, u jadranskoj regiji pretilo je 40 posto dječaka, a na kontinentu 31 posto djevojčica.
Ne znam kako bih uopće više nazvao osobe koje krasi iznimno prekomjerna tjelesna težina, ali očito je takvih eto sve više i više. A nema više stresna načina da pokušate smršavjeti, nego da se prijavite za ovakvo natjecanje. Istodobno, stres je, dakle, jedan od okidača za debljinu.
Ljudi pate pred kamerama, vježbaju, skaču, gone se i prevrću. Većinom mladi, ispod tridesete, čije je opće stanje toliko žalosno da ih zbilja gledam nerado.
Alen je u prvome tjednu smršavio gotovo 12 kilograma. Težio je više od 180 kilograma, a sad je spao na manje od 170 kilograma. Marijo je pak izgubio 10 kilograma. Posrijedi su dakle ljudi zamalo pa gigantskih proporcija. Prije stotinu godina vjerujem da u Hrvatskoj nije živjelo niti stotinu ljudi teških oko dvjesta kilograma. Kao da postajemo nova vrsta i kao da se ova emisija suprotstavlja nečemu što se zaustaviti ne može.
Ljudi su sve deblji i deblji, njihovo strpljenje sve tanje i tanje, a očekivanja sve veća i veća. Zatvoren krug iz kojega, bojim se, nema izlaza.
Ali ima televizijskog programa. Mario Mlinarić - nedostižan je uzor za svakoga vježbača, a kamoli za ove krafnaste ljude kojima je uspon na maksimirsku mogilu ravan usponu na Sljeme. Sanja Žuljević nedostižno je vitka, spretna i utrenirana. Tko nju slijedi, srce će mu stati.
Zašto ovim kandidatima ne bi ravnao netko manje spretan i isklesan? Što im ne nađu malko manje savršene trenere?
Među osamnaestero kandidata za “najvećeg gubitnika” nema ni jednoga tko bi i pomisliti mogao da ikad izgleda poput sad im dodijeljenih trenera. Manje stresno bi im bilo da ih muštraju kakvi njima sličniji naredbodavci: ima ih s trbuščićem koliko hoćeš! Naime, kao što sit gladnom ne vjeruje, ne vjerujem ni da mršav vjeruje debelome. Drži ga odgovornim za izgled i podcjenjuje ga. Sve dok jednoga dana debeli ne postanu većina…
Među kandidatima je samo jedna osoba iz ravne, zlatnim klasjem urešene Slavonije, iz Osijeka. Zar je moguće da se najplodniji kraj naše domovine toliko ispraznio da više nema dovoljno puka ni da popuni rijalitije? Ta u Slavoniji barem ne bi trebalo ne biti problema s prekomjernom tjelesnom težinom! Ili su zbilja svi utekli za Irsku, Njemačku, Austriju i Kanadu: i debeli, i mršavi i oni srednji?