Ne postoji neko područje u svijetu gdje su Europska unija, NATO i ostatak onog što se zove “međunarodna zajednica” uložile više nego na Balkanu. Milijarde eura humanitarne pomoći, desetine milijardi eura za vojne intervencije i mirovne misije, milijarde eura razne pomoći putem fondova EU, preko milijardu eura za međunarodne policijske i pravosudne misije dokaz su da je uloženo puno u ovoj regiji od početka devedesetih. Međutim, sada se EU i NATO moraju suočiti s činjenicom da je sigurnosna situacija još uvijek krhka, politička budućnost nekih država regije nepredvidljiva. Upravo u državama gdje je bio najveći angažman međunarodne zajednice, u BiH i na Kosovu, situacija je najteža. I druge države poput Albanije i Srbije imaju također probleme ali oni su drugačije prirode i njihovo postojanje kao država nitko ne dovodi u pitanje. Problem je u tome što već godinama nedostaje političke volje u EU i NATO-u da se nešto promijeni u odnosima s tim državama.
Danas EU i NATO zbog nedostatka političkog jedinstva riskiraju ugroziti i onaj mali napredak koji je postignut u zadnjih 20 godina. Naravno, slažemo se da je situacija znatno bolja nego za vrijeme rata, jer se više ne ratuje. I za to treba odati priznanje međunarodnoj zajednici. Ali ista ta zajednica pokazuje da je spremna uložiti velike novce, slati vojnike i policajce u te misije, no ono što ne želi je donijeti neke teške odluke. Zato smo i došli do situacije u kojoj se još uvijek može reći da u tri države regije, u BiH, na Kosovu i u Makedoniji, neki smatraju sadašnje stanje i statuse samo kao privremeno rješenje. I to je rezultat nezainteresiranosti glavnih država Europske unije, i sve manjeg angažmana SAD-a, da se problemi riješe do kraja.
Nije problem u tome što te zemlje zaostaju na njihovom putu prema euroatlantskim integracijama već u tome što su one na tom putu u potpunosti blokirane zbog nejedinstva među državama članicama EU i NATO.
Nakon što su izbili nemiri u BiH, države članice EU su se počele konzultirati. Čim su počele rasprave vidjelo se da imaju različite stavove. Svi se slažu da se nešto mora promijeniti, ali se ne mogu dogovoriti o tome što točno. Svi kao krivce za sadašnju situaciju u BiH vide tamošnje političare i etničke podjele, ali podjele su očite i u EU.
Makedonija je drugi primjer. Ova država, gdje također međuetnički odnosi nisu najbolji, pet godina ispunjava uvjete za otvaranje pregovora o članstvu u EU, ali ju Grčka blokira. I nitko u Bruxellesu zbog toga ne vrši pritisak na Atenu. Koliko su ponašanja u odnosima između Grčke i Makedonije iracionalna, govori i primjer zadnje posjete grčkog ministra vanjskih poslova Venizelosa Skoplju.
Umjesto u glavnom gradu Makedonije, sletio je u Prištini, glavnom gradu države koju Grčka ne priznaje, samo da ne bi sletio na aerodrom koji nosi ime “Aleksandar Makedonski”. Makedonija godinama ispunjava sve uvjete i za članstvo u NATO-u, ali ne može dobiti pozivnicu, opet zbog problema s imenom.
Kosovo je u još čudnijoj situaciji. Ne samo da ga susjedna Srbija ne priznaje kao državu, već to nije učinilo niti pet država EU i četiri države NATO-a. Zato su u odnosu Kosova s NATO-om i EU važnije jezične vježbe nego konkretni posao. I u EU i u NATO-u službenici mjesecima vijećaju o tome koji izraz koristiti u kojem dokumentu kada se spominje Kosovo, kako ne bi ispalo da ga se tratira kao državu, a manje o konkretnim pomacima u integracijama o kojima se toliko priča kao jedinom trajnom rješenju. Ne samo da nema pritiska na države koje nisu priznale Kosovo da to učine u ime jedinstva EU, s izuzetkom Europskog parlamenta, već sada birokrati u Bruxellesu to nejedinstvo spominju kao veliku predsnost EU. “Albancima kažemo da su 23 države priznalo Kosovo i to je gotova stvar. Srbima kažemo da pet država nije priznalo Kosovo, a kako se odluke donose konsenzusom, to znači da EU ne smatra Kosovo državom”, kažu u uredu visoke predstavnice Catherine Ashton. Upravo bi ona trebala biti zadužena za stvaranje konsenzusa između država članica kako bi EU govorio “jednim glasom”.Kada bi se Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo pokrenule s mrtve točke, stvari na terenu bi se počele mijenjati na bolje. Vrijeme je da EU i NATO odrade svoj dio posla jer ovakve blokade odgovaraju i političarima na vlasti kako bi skrenuli pozornost građana od drugih problema i krivicu prebacili na međunarodnu zajednicu. Znamo da EU ne može u procesu proširenja ubrzati taj put, ali ga može odblokirati.
Ali NATO može više. Ova organizacija, koja je do sada vojno pomagala i čiji je imidž u regiji, pa čak i među Srbima na Kosovu, bolji nego onaj EU, bi sada mogla preuzeti i političku ulogu. Ovoj organizaciji nije problem pozvati Makedoniju, čak i pod imenom FYROM, u članstvo, pozvati BiH da otvori MAP (Provedbeni plan za članstvo) i nađe načina da i Kosovo uključi u programe Partnerstva za mir. NATO je prije svega politički savez i oni mogu donijeti odluke na osnovu političkih interesa lakše nego EU, kako nas uči povijest proširenja NATO-a. Bio bi to veliki pomak koji bi više od bilo čega drugoga pridonio trajnoj stabilnosti regije, jer bi iz glava raznih političara maknuli ideje o podjelama postojećih država i promjenama granica.