Nešto što bi još prije šest mjeseci zvučalo poput besmislice, jer zna se da mrtvi ne mogu oživjeti, u posljednje vrijeme, djeluje kao sve izglednija varijanta. Stvarno, ima li Zoran Milanović, nekadašnji premijer i bivši šef SDP-a, realne šanse postati predsjednik Republike Hrvatske?
Nećemo se baviti njegovom kandidaturom jer to je svojevrsno gatanje, s obzirom na to da vjerojatno ni Milanović nema decidiran odgovor i ovih je dana obznanio da će odluku donijeti tek iduće godine. Možda hoće, možda neće, ionako se svašta može promijeniti u idućih 12 mjeseci, pitanje je kakav će biti rejting Kolinde Grabar-Kitarović, može li iskrsnuti neki novi ozbiljan kandidat i hoće li u hrvatskoj javnosti i dalje prevladavati apatija ili će jačati težnje za promjenama. Sve to su još uvijek nepoznanice u jednadžbi o kojima ovisi hoće li se Milanović odvažiti na ulazak u kampanju za predsjednika Republike.
Nešto je, međutim, već sada posve jasno. Krene li u utrku, Milanović nipošto neće biti kandidat lijevo-liberalne, progresivne Hrvatske, koju je predstavljao kad je prije nešto više od desetljeća preuzeo SDP-a. Onaj i ovaj Milanović potpuno su različiti političari.
Tada je naslijedio Ivicu Račana, dok posljednjih godinu-dvije sve više zastupa stavove Zdravka Tomca. Domoljublje, čvrsta obrana nacionalnih interesa, borba protiv banaka, Bruxellesa i Haaga, predstavljaju recentnu ideološku egidu nekadašnjeg predvodnika ljevice. Koji to više nije, i koji očito računa da put na Pantovčak vodi uz pomoć glasova tradicionalne, desno-centrističke Hrvatske. Dovoljno je podsjetiti se njegovih izjava od Božića do danas. Milanović smatra da je to kako će Poljska urediti svoje pravosuđe njihova stvar, kritizira “mudrijaše iz Europske komisije” koji su “politički marginalni u zemljama iz kojih dolaze” pa na ovome, po njemu, pokušavaju vratiti relevantnost, muka mu je kada čuje da neki misle kako treba slijediti Bruxelles, a niti ga je briga za arbitražnu odluku iz Haaga.
Kada ne bismo imali informaciju tko je izgovorio gore nabrojano, nitko ne bi znao da to nije bila Ruža Tomašić, Zlatko Hasanbegović ili Branimir Glavaš?
Koliko god ga, doslovno, mrze u braniteljskim udrugama, Katoličkoj crkvi i parapolitičkim skupinama kakve vode Željka Markić ili Vice Batarelo, stavovi koje zastupa Milanović kudikamo su bliže spomenutoj bulumenti nego lijevo-liberalnom okruženju.
Spomenuta metamorfoza slijeva nadesno započela je još u kolovozu 2014., kada je Zoran Milanović u povodu Dana domovinske zahvalnosti prvi put nastupio s tezom da je njegova Vlada narodna vlada koju je izabrao hrvatski narod, većinom Hrvatice i Hrvati. “I dok je tako, upravljat ćemo ovom zemljom i voditi je na pravi put hrvatskih interesa”, rekao je Milanović. Posebno je poštovanje iskazao prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu “jer je bio hrvatski predsjednik u vrijeme kada je to bilo najteže”.
“Tisuću godina smo čekali da imamo svoju državu i hvala onima koji su za tu državu dali sve. Tisuću smo godina radili i borili i ginuli za strance, koji su nas tretirali kao strance, no danas to nisu naši neprijatelji. Zajedno smo u EU i zajedno gradimo bolju budućnost”, rekao je Milanović u Kninu.
Bio je to početak 16-mjesečne kampanje u kojoj se Zoran Milanović odlučio riješiti stigme ljevičara i predstaviti kao samosvjeni nacionalni lider. Socijaldemokrat koji poštuje Tuđmana i često spominje Hrvatsku postala je njegova izborna formula.
Ali to je klizav put na kojem se lako poskliznuti, što se u jednom trenutku dogodilo Milanoviću, prvo kada je denucirao mamu Andreja Plenkovića kao “vojnu lekarku”, da bi ubrzo izgubio granice u ulizivanju desnom spektru.
“Moj djed bio je ustaša, a to mom ocu iz partizanske obitelji nije smetalo. No, moj djed nije uzimao veleposlanike za taoce”, obznanio je Zoran Milanović na HTV-ovu sučeljavanju s Andrejom Plenkovićem, liderom HDZ-a. Punih je devet godina Milanović šutio o djedu ustaši, iako je vrlo iscrpno opisao povijest vlastite obitelji još od sredine 19. stoljeća, koja je, poput mnogih obiteljskih priča, zanimljiva, ali, posebno po očevoj liniji, apsolutno partizanska i ljevičarska. Sve do večeri kada je sjeo nasuprot Plenkoviću.
I opet je završio kao izborni gubitnik. Desno skretanje - u njegovu slučaju - završilo je kao bolno izlijetanje, a desničarski izborni elektorat je pokazao da nikada neće glasati za SDP-ovca, koliko god on preokretao vlastiti ideološki kaput. Usput je kompromitirao vlastitu stranku jer je njegovo privatno koketiranje s desnicom dovelo do toga da su čitava srpska naselja prvi put prestala glasati za SDP na prošlim parlamentarnim izborima, a istraživanja pokazuju da tek tri posto birača u dvadesetima podržava SDP.
Ako su egzistencijalni razlozi motiv povratka u politiku, Milanoviću je puno komotnije kandidirati se na SDP-ovoj listi na izborima za Europski parlament. Krene li u predsjedničku kampanju, moglo bi ispasti da je još jednom ego nadjačao pamet.