Od osamdesetih godina naovamo rečenica “Zaustavite Reuters!” postala je jedna od ponajviše citiranih, parafraziranih i pastiširanih rečenica postjugoslavenske politike. A ma koliko ta rečenica bila rado reciklirana tijekom posljednjih desetljeća, kao da malo tko pamti tko ju je i kada izvorno izgovorio.
Taj se čovjek zvao Xhavid Nimani. Bio je kosovski komunistički političar lojalno jugoslavenskog usmjerenja koji je tijekom '70-ih godina službovao na nizu funkcija u kosovskoj i srpskoj komunističkoj partiji, uključujući i onu potpredsjednika saveznog parlamenta. Niz desetljeća Nimani je postojano brodio hodnicima komunističkog državnog aparata, da bi 1974. preuzeo najprestižniju funkciju koju je jugoslavenski Albanac mogao imati, funkciju koja mu je trebala biti kruna karijere: onu predsjednika Predsjedništva Socijalističke autonomne pokrajine Kosovo. Na toj ga je funkciji zatekao događaj koji će ga politički zatrti - kosovski nemiri '81.
Kad su 1981. otpočeli protesti u SAP Kosovo, tadašnja je Jugoslavija reagirala paralizom. Dok je policija silom suzbijala proteste, službeni se sistem pretvarao da se ne događa ništa, novine ni o čemu nisu pisale, a televizija je šutjela. Ali, svjetski mediji i agencije hitro su pohrlili izvijestiti o prvom znaku građanskog neposluha u Jugoslaviji nakon Titove smrti. Tako je u jednom trenutku tekst o kosovskim nemirima počeo pripremati i Reuters. A Xhavid Nimani je - veli legenda - izgovorio upravo tu rečenicu, koja će ostati njegovo najupamćenije političko naslijeđe. Rekao je podčinjenima da - kako god znaju - “zaustave Reuters”.
Od te 1981. do danas rečenica “Zaustavite Reuters” citira se svaki put kada neki od postjugoslavenskih političara pomisli da svijet može uvjeriti u vlastitu verziju istine. Citira se svaki put kada netko u postjugoslavenskoj politici pomisli da ako sto puta kaže da je nešto crno, svijet neće vidjeti da je bijelo. Citira se svaki put kad se neka od postjugoslavenskih država nađe usamljena i izolirana, začahurena u istinu u koju vjeruje samo ona i - manje-više - nitko drugi. Ukratko, Nimanijeva rečenica citirala se u postjugoslavenskoj politici često. Ali, toj je rečenici, čini mi se, istekao rok trajanja. Umjesto nje, od godine 2017. možemo početi koristiti novu, drugu, primjereniju medijskom pejzažu. Xhavid Nimani dobio je nasljednicu. Odsad nadalje medijska će pošalica glasiti: “Zaustavite Facebook”.
A upravo tu rečenicu izgovorila je prošli tjedan neokrunjena princeza hrvatske klerikalne desnice, meštrovica udruge U ime obitelji, Željka Markić. Ogorčena time što je automatizirani algoritam na stranici Facebooka počeo blokirati hvalospjevne tekstove o pravomoćno osuđenim hrvatskim generalima, Željka Markić odaslala je uzrujano priopćenje u kojem najpopularniju društvenu mrežu optužuje za - cenzuru.
Prema verziji koju su javnosti ponudili hrvatski klerikalci, za cenzuru na fejsu nisu krivi Amerikanci ni siroti Zuckerberg, nego - dakako - mangupi u našim redovima, digitalni jude i internetska stoka sitnog zuba. Budući da je prilično vjerojatno da uvriježeni dežurni krivac Stipe Mesić nije dostatno vičan suvremenoj informatici, ovaj je put bilo nužno pronaći novog i svježeg pedra. Stoga je Markićkina udruga izgradila bizarnu i kompleksnu teoriju zavjere u kojoj se pojavila i funkcija koja ne postoji (direktor Facebooka za Jugoslaviju), a kao ozbiljan argument u prilog tomu korištena je i parodijska fotomontaža na kojoj se Zuckerberg “rukuje” s jednim lokalnim poduzetnikom.
U ime te elaborirane teorije zavjere Markić je pisala premijeru Andreju Plenkoviću, tražeći od njega da s autoritetom naše male republike zaustavi cenzorski zulum. Zatražila je od njega da postupi “poput Njemačke” i Zuckerberga dovede u red.
Ova groteskna storija pod naslovom “Zaustavite Facebook” u drugim bi okolnostima pripadala rubnim rubrikama društvenih bizarnosti, pod ruku s neobičnim običajima dalekih plemena i šaljivim YouTube videima koji uključuju kućne mačke. No Hrvatska je do te mjere postala pošemerena zemlja da je i Markićkin orni pokušaj da zaustavi Facebook, nažalost, zapravo politički relevantan. On, naime, jasno pokazuje do koje je mjere hrvatska konzervativna ideologija pogubljena u svijetu koji s nama ostalima dijeli.
Suvremeni pučki pokreti, bilo oni progresivni bilo regresivni, uvelike su izgradili svoju moć na fejsu. Od Arapskog proljeća do alt-right pokreta fejs je omogućio društvenoj margini da bajpasira elitu, da se poveže uzajamno i artikulira glas nevidljiv u srednjoj struji društva. O tome koliko je to donijelo dobra, a koliko zla (recimo, Trumpa) postoji duga rasprava. No činjenica je da kanal koji je poslužio toj društvenoj promjeni nikad nije bio javno dobro. Fejs je bio i ostao privatno vlasništvo, osobna imovina čovjeka koji na njemu zarađuje.
Stoga je i bizarno i dirljivo naivno kad princeza hrvatske klerikalne kontrakulture na Facebook gleda kao da je vodovod ili elektra: dakle, komad javne infrastrukture na koji ne smije prisezati nitko. Nakon što su puno desetljeće žmikali taj fejs, nakon što su uz pomoć fejsa stvorili vidljivost i društvenu moć, nakon što su taj fejs godinama koristili kao oruđe antikomunističke histerije, hrvatski konzervativci najednom otkrivaju da on nije javan poput dječjeg dispanzera ili trga, nego da je naprosto nečije kapitalističko vlasništvo, vlasništvo s kojega vas kapitalistički vlasnik može otjerati banalnim natpisom KEEP OUT i NO TRESPASSING. Markić i družina otkrili su - najednom, na svojoj koži - kako funkcionira monopolistički kapitalizam.
A ako je buđenje obiteljaša u svijetu privatnog sektora dirljivo naivno, još je bizarnija njihova odluka da se na zlu američku korporaciju požale - Plenkoviću!? Markić i njeno društvo traže od hrvatskog premijera da se prema Facebooku postavi s pozicije etatističkog autoriteta, kao da je još uvijek 19. stoljeće, kao da se suverenitet još uvijek brani artiljerijom i mornaricom, a “nacionalni interesi” silom države.
Kad čovjek čita Markićkinu domislicu, počne se pitati da li ambiciozna trgovkinja tabletama doista misli da se protiv fejsa može povesti “vojno-redarstvena akcija” te da se u server društvene mreže može umarširati s grenadirima i samokresima. Pritom - izgleda - Markić doista vjeruje da u srazu patuljaste, neutjecajne i politički izolirane države te ekonomski sto puta moćnije internacionalne korporacije država može nastupati s pozicije - moći?
A kada govori o državi i moći, šefica obiteljaša navodi i primjer koji joj ide naruku, a to je primjer Njemačke. Ona od Plenkovića traži da se povede za njemačkim primjerom i da Zuckerbergovoj đavoljoj mreži uvede pravila. Pritom Markić i družina gube iz vida da njemačka država od Facebooka nije tražila da ukine cenzuru. Upravo obratno, Njemačka je od društvene mreže zahtijevala da temeljitije i savjesnije cenzurira ekstremističke sadržaje, bilo neonacističke, bilo islamističke. Paradoks je da je Facebook upravo to počeo i činiti. Banao je isilovce. Banao je neonaciste. I - pazi sad - banao je ljubitelje Slobodana Praljka.
I tu dolazimo do posljednjeg, ključnog problema koji simptomski izvire iz akcije “Zaustavite Facebook”. Da - naime - Zuckerbergov automatski algoritam nije blokirao silne napise o hercegovačkoj šestorki, hrvatski bi ljubitelji kluba generala mogli jedan drugome do mile volje šerati i dopisivati istomišljeničke tekstove. Ali, bi li ikoga izvan njihova kluba i u što uvjerili? Bi li - doista - “zaustavili Reuters”? Naravno da ne bi.
Današnja Hrvatska - naime - našla se prvi put nakon 1990. u situaciji u kojoj je Srbija bila cijele 90-e i u kojoj je bila SFRJ 1981. kad je Nimani na Kosovu “zaustavljao Reuters”. Našla se u situaciji da se njena unisona, samoproglašena Istina o događajima iz 90-ih stubokom razlikuje od onoga što “javlja Reuters”, odnosno od onoga što o tome misli cijeli ostatak svemira. Danas o hrvatskoj politici u BiH postoje dvije “istine”.
Jedna je od njih ona koju orno promiču HRT, Kolinda Grabar Kitarović, Generalski zbor, polovica Vlade, dobar dio opozicije, najveći dio novina i internetski hejteri koji ovih dana novinarima prijete smrću. U tu “istinu” vjerujemo mi, a izvan Hrvatske u nju se još vjeruje u pola Mostara te u pokojoj župi u Stuttgartu, Sydneyju i Mississaugi. Postoji - pak - i ona “istina” u koju vjeruju The Guardian, FAZ i New York Times, u koju vjeruju CNN, švedski Aftenbladet i - eto, cukar na kraju - Reuters.
Postoji - dakle - ona “istina” koju je upravo u švedskom Aftenbladetu jezgrovito sročio švedski novinar Peter Kadhammar kad je napisao da je Hrvatska “sramota Europske unije” i zemlja “sa zastrašujućim nedostatkom demokratskih instinkta”. Da je to zemlja čije se političko vodstvo i stanovništvo solidarizira s ljudima koji su organizirali konc-logore i provodili etničko čišćenje. Da je - ukratko - Hrvatska zemlja koju bi trebalo izbaciti iz Europske unije. Da su ideje koje promiče njen politički mainstream ekstremističke ideje. Pa ih se - eto, ispada - na fejsu tretira jednako kao i druge ekstremističke ideje: propagandu ISIL-a i neonacizma.
Željka Markić i njena družba mogli su još mreža poput fejsa imati na raspolaganju. Mogli su stotinu tekstova jedni drugima slati i šerati, tisuću postova objaviti, tisuće šterika upaliti. Ali, ovaj “Reuters” ne mogu zaustaviti, kao što ga '81. nije mogao ni Xhavid Nimani. Istina u koju sebe uvjeravaju ne vrijedi baš ništa već ni u Bregani.