Za hrvatski film godine 2006. počela je (barem u tržišnom smislu) poput godine iz snova. Prema podacima objavljenim u ponedjeljak, komediju "Što je muškarac bez brkova" redatelja Hrvoja Hribara, nastalu po romanu Ante Tomića, u prvom vikendu nacionalne distribucije vidjelo je nešto više od deset tisuća ljudi. Ta brojka gledanosti ima tim veću težinu što film faktički igra samo u Zagrebu (točnije - u Zagrebu, Dubrovniku i Samoboru), dok distribucija na ostala veća urbana tržišta (Split, Rijeka, Zadar i Osijek) tek predstoji. Splitska premijera filma zakazana je za četvrtak.
Za razliku od Amerike, vikend otvaranja u Hrvatskoj ne može biti posve pouzdan pokazatelj konačne gledanosti filma. Ali, ako je vjerovati ovakvom otvaranju, gledanost "Muškarca" teško može biti ispod 40.000, a možda se približi i granici od 100.000, koju su lani prešla samo dva filma uopće, a hrvatski film nije joj se približio od 1997. Ako dođe do nepredviđenog preokreta, može se slobodno reći da je Hrvatska dobila prvi veliki hit nakon 1999. i Brešanova "Maršala".
Ovaj uspjeh došao je našem filmu kao melem na ranu ponajprije zato što stiže nakon komercijalno najporaznije godine hrvatskog filma uopće. Premda inozemna priznanja i kritika ukazuju na to da hrvatski filmovi ove godine nisu uopće bili loši, njihovu distribuciju obilježila je potpuna apstinencije publike. U prošloj godini najgledaniji domaći film bio je Radićeva "Što je Iva snimila…" s oko 6.000 gledatelja, što za jedan art-film sniman videokamerom i nije tragedija. No, pravi poraz doživjeli su filmovi "Snivaj, zlato moje" N. Hitreca i "Dva igrača s klupe" D. Šoraka, koji su se zaustavili na dvije-tri tisuće gledatelja unatoč tome što ih je kritika umjereno hvalila i unatoč tomu što su koncipirani kao populistički (Šorakov je crna komedija, a Hitrecov film nostalgije). Slučaj "Snivaj, zlato moje" osobito je bolan jer je film bio prilično skup.
Što je najgore, do prošlog vikenda se činilo da proces ignoriranja domaćeg filma od strane publike iz godine u godinu ojačava. Na prijelazu desetljeća, najveći domaći hitovi mogli su računati na gledanost između 50 i 80 tisuća ("Blagajnica ide na more", "Maršal"…). U 2004. dva su filma uspjela prijeći 20 tisuća - glazbeni dokumentarac "Sretno dijete" i velespektakl Antuna Vrdoljaka "Duga mračna noć". U prvoj polovici ove dekade filmovi koji su imali inozemni odjek i potporu kritike obično su završavali na brojkama poput 13 tisuća ("Ta divna splitska noć") ili 15 tisuća ("Fine mrtve djevojke"). Na približno istim brojkama završavali su i najistaknutiji filmovi iz uže regije: tako je Žaličin "Gori vatra" gledalo oko 12 tisuća ljudi, Dragojevićev "Mi nismo anđeli 2" oko 10 tisuća, Tanovićevu "Ničiju zemlju" nešto manje. Te ionako nelaskave brojke u prošloj su kalendarskoj godini bile još prepolovljene, premda su u kinima igrali i neki filmovi koji kvalitetom i karakterom zaslužuju status hita, kao što je recimo "Oprosti za kung fu". Usporedbe radi, u mnogo manjoj Sloveniji prosjek gledanosti domaćeg filma je negdje između 10 i 15 tisuća (dakle, gdje je u nas bio gornji plafon), a u Bosni i Hercegovini ovu godinu su ocijenili iznimno lošom jer su dva filma - "Go West" i "Dobro uštimani mrtvaci", imala 40, odnosno 20 tisuća posjetitelja. Pritom valja imati na umu da je BiH stanovništvom manja od Hrvatske te neusporedivo lošije kineficirana.
Navala na "Muškarca bez brkova" pojavljuje se, dakle, u situaciji kad je hrvatskoj kinematografiji grozničavo trebao hit da zaustavi trend koji joj je oduzimao smisao postojanja. Uspjeh "Muškarca…" za sada se čini kao kombinacija nekoliko sretnih faktora koji su se idealno poklopili. Prvi od njih, naravno, jest sam film koji ima populistički potencijal, ili, da narodski prevedemo - zabavan je. Drugi faktor je moćna, intenzivna i profesionalno odrađena kampanja u kojoj je HTV puhnuo u leđa redatelju i producentu filma. Treći je faktor termin: siječanj je doba kad su veliki distributeri ispucali svoje predbožićne adute, pa su Hribaru kao konkurenti preostali par francuskih komedija, te "Narnija", koja cilja na posve oprečnu kulturalno-demografsku nišu. Četvrti je faktor medijska eksponiranost koja je pratila film još od sudske afere oko dugovanja scenaristima, a pogotovo nakon pulske zbrke s kopijom. Peti faktor je popularnost i prepoznatljivost književnog predloška: roman koji je kupilo između 15 i 20 tisuća gledatelja (a pročitalo višestruko toliko) očito je mogao računati na segment publike kojem se roman svidio, pa želi vidjeti i ekranizaciju. Tako se u Hrvatskoj prvi put pojavljuje fenomen na kojem se suvremeni Hollywood bazira: fenomen da se kinematografija u cilju kontroliranja rizika bazira na predlošcima temeljito oprobanim u drugom mediju. Nešto slično postojalo je u jugoslavenskom filmu sedamdesetih i osamdesetih, kad je kinematografija eksploatirala popularne TV serije ("Servantes iz maloga mista", "Zimovanje u Jakobsfeldu") ili glazbene trendove (ciklus filmova s Lepom Brenom).
Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, "Što je muškarac bez brkova" postat će tako tek četvrti ili peti film u povijesti samostalne hrvatske kinematografije koji se u pravom smislu riječi može smatrati hitom. Prvo mjesto na ljestvici nominalno i dalje drži crtić "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" Milana Blažekovića i Croatia filma, no slučaj tog filma ipak je osobit. Taj crtić u inicijalnoj je distribuciji bio slabo gledan, ali je veliku gledanost nakupio godinama kroz reprize, dječje matineje i projekcije u kinu "Croatia" u vlasništvu producenta, pri čemu dio struke sumnja u autentičnost službenih "Hlapićevih" brojki. Osim tog filma, Hribaru su kao hitovi prethodila dva filma Vinka Brešana. "Kako je počeo rat na mom otoku" iz 1997. drži vjerojatno nedosežni rekord sa 3?0 000 gledatelja, dok je rezultat "Maršala" od 8? 000 iz 1999. tim dojmljiviji što je film igrao u turbulentnom razdoblju Tuđmanove smrti, nacionalne žalosti i prijelomnih izbora 3. siječnja 2000. Ipak, valja imati na umu i to da se Hribar suočava s neusporedivo jačom konkurencijom atrakcija na tržištu zabave: 1997. i 1999. Hrvatska nije imala tri komercijalna, nego dva dosadna, režimska TV kanala, nije bilo Interneta ni kladionica, broj kinogledatelja je bio veći, a broj distribuiranih naslova upola manji nego danas.
Gotovo izvjestan uspjeh "Što je muškarac bez brkova" lekcija je iz koje moraju nešto naučiti i domaći distributeri i (pogotovo) prikazivači. Prošla godina za njih je bila strašna, a pad gledanosti ponegdje (npr. u Splitu) bio je i do 40%. Prikazivači za to najviše krive lošu holivudsku godinu, što je osobito za prvu polovicu godine i točno. Ali, naš filmski biznis mora shvatiti da će naopako proći bude li poslovno ovisio o samo jednoj karti - holivudskom importu. Gledani i kvalitetni domaći film jedina je zaštita od ćudljivih oscilacija koje karakteriziraju Hollywood početka stoljeća. Zdravlja kinomreže u Hrvatskoj nema i ne može biti bez barem dva domaća hita godišnje.
Jurica Pavičić
Za razliku od Amerike, vikend otvaranja u Hrvatskoj ne može biti posve pouzdan pokazatelj konačne gledanosti filma. Ali, ako je vjerovati ovakvom otvaranju, gledanost "Muškarca" teško može biti ispod 40.000, a možda se približi i granici od 100.000, koju su lani prešla samo dva filma uopće, a hrvatski film nije joj se približio od 1997. Ako dođe do nepredviđenog preokreta, može se slobodno reći da je Hrvatska dobila prvi veliki hit nakon 1999. i Brešanova "Maršala".
Ovaj uspjeh došao je našem filmu kao melem na ranu ponajprije zato što stiže nakon komercijalno najporaznije godine hrvatskog filma uopće. Premda inozemna priznanja i kritika ukazuju na to da hrvatski filmovi ove godine nisu uopće bili loši, njihovu distribuciju obilježila je potpuna apstinencije publike. U prošloj godini najgledaniji domaći film bio je Radićeva "Što je Iva snimila…" s oko 6.000 gledatelja, što za jedan art-film sniman videokamerom i nije tragedija. No, pravi poraz doživjeli su filmovi "Snivaj, zlato moje" N. Hitreca i "Dva igrača s klupe" D. Šoraka, koji su se zaustavili na dvije-tri tisuće gledatelja unatoč tome što ih je kritika umjereno hvalila i unatoč tomu što su koncipirani kao populistički (Šorakov je crna komedija, a Hitrecov film nostalgije). Slučaj "Snivaj, zlato moje" osobito je bolan jer je film bio prilično skup.
Što je najgore, do prošlog vikenda se činilo da proces ignoriranja domaćeg filma od strane publike iz godine u godinu ojačava. Na prijelazu desetljeća, najveći domaći hitovi mogli su računati na gledanost između 50 i 80 tisuća ("Blagajnica ide na more", "Maršal"…). U 2004. dva su filma uspjela prijeći 20 tisuća - glazbeni dokumentarac "Sretno dijete" i velespektakl Antuna Vrdoljaka "Duga mračna noć". U prvoj polovici ove dekade filmovi koji su imali inozemni odjek i potporu kritike obično su završavali na brojkama poput 13 tisuća ("Ta divna splitska noć") ili 15 tisuća ("Fine mrtve djevojke"). Na približno istim brojkama završavali su i najistaknutiji filmovi iz uže regije: tako je Žaličin "Gori vatra" gledalo oko 12 tisuća ljudi, Dragojevićev "Mi nismo anđeli 2" oko 10 tisuća, Tanovićevu "Ničiju zemlju" nešto manje. Te ionako nelaskave brojke u prošloj su kalendarskoj godini bile još prepolovljene, premda su u kinima igrali i neki filmovi koji kvalitetom i karakterom zaslužuju status hita, kao što je recimo "Oprosti za kung fu". Usporedbe radi, u mnogo manjoj Sloveniji prosjek gledanosti domaćeg filma je negdje između 10 i 15 tisuća (dakle, gdje je u nas bio gornji plafon), a u Bosni i Hercegovini ovu godinu su ocijenili iznimno lošom jer su dva filma - "Go West" i "Dobro uštimani mrtvaci", imala 40, odnosno 20 tisuća posjetitelja. Pritom valja imati na umu da je BiH stanovništvom manja od Hrvatske te neusporedivo lošije kineficirana.
Navala na "Muškarca bez brkova" pojavljuje se, dakle, u situaciji kad je hrvatskoj kinematografiji grozničavo trebao hit da zaustavi trend koji joj je oduzimao smisao postojanja. Uspjeh "Muškarca…" za sada se čini kao kombinacija nekoliko sretnih faktora koji su se idealno poklopili. Prvi od njih, naravno, jest sam film koji ima populistički potencijal, ili, da narodski prevedemo - zabavan je. Drugi faktor je moćna, intenzivna i profesionalno odrađena kampanja u kojoj je HTV puhnuo u leđa redatelju i producentu filma. Treći je faktor termin: siječanj je doba kad su veliki distributeri ispucali svoje predbožićne adute, pa su Hribaru kao konkurenti preostali par francuskih komedija, te "Narnija", koja cilja na posve oprečnu kulturalno-demografsku nišu. Četvrti je faktor medijska eksponiranost koja je pratila film još od sudske afere oko dugovanja scenaristima, a pogotovo nakon pulske zbrke s kopijom. Peti faktor je popularnost i prepoznatljivost književnog predloška: roman koji je kupilo između 15 i 20 tisuća gledatelja (a pročitalo višestruko toliko) očito je mogao računati na segment publike kojem se roman svidio, pa želi vidjeti i ekranizaciju. Tako se u Hrvatskoj prvi put pojavljuje fenomen na kojem se suvremeni Hollywood bazira: fenomen da se kinematografija u cilju kontroliranja rizika bazira na predlošcima temeljito oprobanim u drugom mediju. Nešto slično postojalo je u jugoslavenskom filmu sedamdesetih i osamdesetih, kad je kinematografija eksploatirala popularne TV serije ("Servantes iz maloga mista", "Zimovanje u Jakobsfeldu") ili glazbene trendove (ciklus filmova s Lepom Brenom).
Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, "Što je muškarac bez brkova" postat će tako tek četvrti ili peti film u povijesti samostalne hrvatske kinematografije koji se u pravom smislu riječi može smatrati hitom. Prvo mjesto na ljestvici nominalno i dalje drži crtić "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" Milana Blažekovića i Croatia filma, no slučaj tog filma ipak je osobit. Taj crtić u inicijalnoj je distribuciji bio slabo gledan, ali je veliku gledanost nakupio godinama kroz reprize, dječje matineje i projekcije u kinu "Croatia" u vlasništvu producenta, pri čemu dio struke sumnja u autentičnost službenih "Hlapićevih" brojki. Osim tog filma, Hribaru su kao hitovi prethodila dva filma Vinka Brešana. "Kako je počeo rat na mom otoku" iz 1997. drži vjerojatno nedosežni rekord sa 3?0 000 gledatelja, dok je rezultat "Maršala" od 8? 000 iz 1999. tim dojmljiviji što je film igrao u turbulentnom razdoblju Tuđmanove smrti, nacionalne žalosti i prijelomnih izbora 3. siječnja 2000. Ipak, valja imati na umu i to da se Hribar suočava s neusporedivo jačom konkurencijom atrakcija na tržištu zabave: 1997. i 1999. Hrvatska nije imala tri komercijalna, nego dva dosadna, režimska TV kanala, nije bilo Interneta ni kladionica, broj kinogledatelja je bio veći, a broj distribuiranih naslova upola manji nego danas.
Gotovo izvjestan uspjeh "Što je muškarac bez brkova" lekcija je iz koje moraju nešto naučiti i domaći distributeri i (pogotovo) prikazivači. Prošla godina za njih je bila strašna, a pad gledanosti ponegdje (npr. u Splitu) bio je i do 40%. Prikazivači za to najviše krive lošu holivudsku godinu, što je osobito za prvu polovicu godine i točno. Ali, naš filmski biznis mora shvatiti da će naopako proći bude li poslovno ovisio o samo jednoj karti - holivudskom importu. Gledani i kvalitetni domaći film jedina je zaštita od ćudljivih oscilacija koje karakteriziraju Hollywood početka stoljeća. Zdravlja kinomreže u Hrvatskoj nema i ne može biti bez barem dva domaća hita godišnje.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....