Jedan od najpopularnijih sportskih mitova je onaj o velikanima koji odlaze na vrhuncu. Pa ipak, osim Rockyja Marciana ne znam nijedno sportsko božanstvo koje se dobrovoljno spustilo s Olimpa. Tko se danas sjeća kako je četrdesetogodišnji Muhamed Ali, za mnoge najveći svega, svačega i svih vremena, u Don Kingovoj režiji 11. prosinca 1981. u Nassauu posljednji put skinuo rukavice, poražen nakon deset mučnih rundi od Trevora Berbicka, u meču koji tada više nikoga nije zanimao? Tko danas pamti Peleove i Beckenbauerove penzionerske dane u opskurnom njujorškom Cosmosu, tko zna da je debeljuškasta sjena velikog Eusebija pod kraj karijere znojila crven-bijeli-plavi dres Metros-Croatije iz Toronta?
Sport je sâm život, to zna svatko tko se razumije u biologiju, a u životu se rađa, odrasta, stari i umire. O da, postoje bajke o velikanima koji postižu golove i koševe u posljednjim sekundama i u suton s princezama odlaze u svoj bijeli dvorac, ali u tim bajkama nikad ne piše što je bilo poslije. Michael Jordan - najveći košarkaš toga i svih ostalih vremena koje priznaje službena fizika - dva puta se vraćao na parket: imao je, kao i Muhamed Ali u Nassauu, četrdeset godina kad je 2003. na starim lovorikama izabran u All-Star momčad Istoka i na kraju nezaboravne večeri u Atlanti četiri sekunde prije kraja produžetka, kod rezultata 136:136, iz okreta, u padu, preko Shawna Mariona postigao nevjerojatan koš. Postoje, naravno, takve bajke, ali u njima nikad ne piše kako je Kobe Bryant sekundu prije kraja izjednačio s linije slobodnih bacanja, i kako Kralj u drugom produžetku nije ni ulazio u igru, ni tada, ni ikad više.
Lažni meteor
Sport je sâm život, a u njemu se na vrhuncu odlazi samo u bijeloj limuzini Hitne pomoći ili onoj crnoj, mrtvozorničkoj. Da nije tako, Dražen Petrović bi možda s New Jersey Netsima osvojio prsten, možda bi s Hrvatskom bio i prvak svijeta, ali u bajci o Mozartu s Baldekina nikad ne bi pisalo kako je u trideset i osmoj u Clippersima ulazio s klupe po svojih pet-šest koševa u drugoj četvrtini.
Kad jednom budu pisali bajku o Zinedineu Zidaneu, jednom od pet najvećih nogometaša u povijesti - uz Pelea, Maradonu, Cruyffa i Artura Friedenreicha - ona će završiti jedne svibanjske večeri, u pretposljednjoj minuti prvog poluvremena finalne utakmice Lige prvaka između Reala i Bayera na glasgowskom Hampden Parku. A nije to ledina na kojoj je lako biti velik: pamti ona i čudesnog mađarioničara Ferenca Puskasa, koji je 1960. u finalu Kupa prvaka uvalio Eintrachtu četiri komada. I trebalo je biti jedan od takvih, dakle najvećih, pa četrdeset dvije godine kasnije ponijeti teret povijesti i velikih očekivanja, igrom sudbine - to je onaj dio priče gdje počinje bajka - na istom stadionu, u istom bijelom dresu, točno na stoti rođendan kraljevskog kluba.
Takav je bio Zinedine Zidane minutu prije kraja poluvremena, trčeći svojim kraljevstvom, sredinom terena, dok je na lijevoj strani loptu vukao Solari, predao je Robertu Carlosu, a ovaj s lijevog krila nabacio "svijeću" pred njemački šesnaesterac. Valjda punih deset sekundi, pola sata, cijelu vječnost je ta lopta letjela prema oblačnom nebu nad Glasgowom, još toliko je padala nazad ka Zemlji, toliko dugo da je sudac, kaže legenda, morao produžiti prvo poluvrijeme. A Zinedine Zidane se ukopao u škotsku travu i gledao u nebo: svih tih petnaest dana dok je lopta padala on nije skidao oka s nje.
Znam taj balun, razmišljao sam dok sam na televiziji gledao kako kožni meteor pada na Hampden park. Jer svatko tko je barem kao klinac igrao nogomet zna da je lopta koja pada okomito savršena prilika da se čovjek osramoti i ostatak života nosi nadimak Mehmedalija Šišić. Zato se te lopte puštaju da odskoče, ili štopaju prsima, ili prebacuju glavom u šesnaesterac - sve je zapravo s tom loptom dopušteno napraviti osim pucati je isprve, jer s takvim volejom možete samo a) promašiti ceo fudbal ili b) razbiti susjedov prozor na dvadeset trećem katu. Volej iz visoke, okomite lopte pucaju stoga samo a) budale s mozgom kukca, b) budale s mudima slona ili c) oni veliki. Volej pak iz visoke, okomite lopte u finalu Lige prvaka, kod rezultata 1:1, pucaju samo oni četvrti, d) najveći.
Jedan je takav, u bijelom dresu s brojem 5, čekao tu loptu pred kutom šesnaesterca stadiona u Glasgowu, 15. svibnja 2002. godine u devet i po navečer, sačekao je elegancijom Mironovog bacača diska, okrenuo se na desnoj nozi, ocrtao visoki polukrug lijevom i sa dvadeset metara zabio u desne rašlje njemačkog vratara. Bilo je to 2:1, tako je i završilo, četrdeset i dvije godine poslije Puskasa Real je opet u srcu Škotske okrunjen prvakom Europe, novi kralj kraljevskog kluba zvao se Zidane Prvi i Zadnji, a jedan prijatelj koji je jučer bio na koncertu Eaglesa na Hampden Parku kaže da i dan danas tamo, među stativama gola pod zapadnom tribinom, obrastao i zapušten stoji Bayerov golman Hans Jörg Butt, gleda gore u desne rašlje, mrmlja sebi u dugačku bradu i pita se što se u stvari dogodilo. Tako će, kažem, jednoga dana završavati bajke o Zinedineu Yazidu Zidaneu. Te srijede sin beurskog skladištara iz La Castellane, siromašnog kvarta u sjevernom predgrađu Marseillea, poput Muhameda Alija objedinio je titule u svim kategorijama. Te večeri bio je istodobno klupski prvak Europe i reprezentativni prvak Europe i svijeta - u cjelokupnoj povijesti nogometa nitko nikad nije vladao tolikim teritorijem. U dvije najveće utakmice svog života, finalima Svjetskog prvenstva i Lige prvaka, dao je tri odlučujuća gola, a to je nepogrešiva nogometna statistika koja izdvaja najveće od velikih.
Sljedeće godine i treći put je u službenom godišnjem izboru Fife proglašen najboljim igračem svijeta: s reprezentacijom Sunčeva sistema osvojio je Superkup i prvenstvo Španjolske, s princezom Veronique dobio i četvrtog sina, Elyaza, i u svom dvorcu u Madridu živio sretno do kraja života.
Nogometno pleme
Tako bi, eto, završila ta bajka, da nogomet nije sâm život, a u životu se rađa, odrasta, stari i umire. U bajci o kralju Zidaneu Prvom i Zadnjem nikad zato neće pisati da je samo koji tjedan nakon čarolije u Glasgowu ozlijeđen gledao kako njegova reprezentacija bez postignutog gola predaje krunu na Mundijalu u Koreji, da je sljedeće godine u polufinalu Lige prvaka u posljednjoj minuti Buffonu zabio tek počasni gol, a onda u Portugalu Grcima predao i europsku krunu, neće pisati kako se u tri posljednje sezone s Realovim superzvijezdama mrcvario poput ocvalog Deep Purplea na seoskoj zabavi u šatoru hrvatskog kampa u Bad Brückenauu. Na kraju ove sezone umorni je gospodin Zidane najavio oproštaj od nogometa. I odlazi onako kako već u životu odlaze umorni, dostojanstveni starci. I nitko sutra neće pamtiti kako Real niti u njegovoj posljednjoj utakmici u Madridu nije uspio pobijediti: utakmica s Villarealom završila je 3:3, ali Zidane je postigao gol - lijep, pametan udarac glavom s vrha peterca u suprotan kut - bez slavlja, spektakla i hollywoodskih vatrometa. Santiago Benabeu je plakao, a Zidane je tiho proslavio samo još jedan, možda svoj posljednji, ali ipak tek jedan običan gol.
I neće se pamtiti kako je nekidan, u drugoj utakmici Svjetskog prvenstva, protiv Južne Koreje dobio javnu opomenu, pa pred kraj utakmice gotovo neprimjetno zamijenjen. Bio mu je to drugi žuti karton: jučer, u ključnoj utakmici protiv Toga, ironijom sudbine - to je dio priče koji se djeci ne čita, onaj što ide nakon što bajka završi - točno na 34. Zidaneov rođendan, Francuska je igrala bez kapetana.
Kako čitatelji po zakonima novinske fizike žive u paralelnom svemiru, jedan dan ispred novinara, u trenutku dok čitate ovu bajku vi već znate je li ona završila ili ćemo gledati sudačku nadoknadu. Ako su Francuzi sinoć protiv Toga izgubili ili odigrali neodlučeno, blijeda utakmica protiv Južne Koreje ispast će tako posljednja utakmica jednog velikog igrača. Ako je pak Francuska prošla, gledat ćemo ga još jednu-dvije utakmice. Za Zidaneovu priču, međutim, to neće biti važno. On može dati još jedan, može dati još tri pobjedonosna gola lijevim volejom, ali neće zbog toga biti ništa veći nego što već sad jest.
Odlazi tako posljednji gospodin svjetskog nogometa. Neponovljivo dugačkog, elegantnog koraka, aristokratskog držanja i lakog driblinga, onako kako je deset godina vladao zelenim planetom, odlazi sin berberskog emigranta "ponosan na svoj alžirski rod i francusku domovinu", skromni vitez Legije časti koji svoj plemićki naslov i pet duluma travnjaka nije naslijedio, već osvojio.
Odlazi Zinedine Zidane Zizou, zadnji potomak izumrlog nogometnog plemstva iz romantičnih crno-bijelih vremena. Posljednju krunu koju je čuvao, onu najboljeg igrača svijeta u izboru Fife, 2004. godine predao je novom kralju - Ronaldu de Assisu Moreiri Ronaldinhu. Nogomet je uveo u dvadeset prvo stoljeće i predao ga nekim novim klincima. Britanski ozbiljnu aristokratsku igru s početka prošlog stoljeća prenio je u sljedeće, da u njemu ostane radosna zabava s licem onoga dječaka što u Nikeovom spotu izvodi svakojake trikove s loptom, a u devedesetominutnoj reklami za nekakvu plesnu školu iz Barcelone valjda punih deset sekundi, pola sata, cijelu vječnost pleše na jednoj nozi lomeći trojicu braniča Chelseaja, pa onda drugom plasira loptu u malu mrežu tako precizno da Petr Cech, kažu, i dan danas zarastao u bradu stoji na gol crti pod sjevernom tribinom Stamford Bridgea, zbunjeno pitajući što se to, zapravo, dogodilo.
Nekoliko mjeseci kasnije taj je dječak u Madridu istrčao na Zidaneovo dvorište, prošao pored Helguere i Ramosa kao pokraj vrtnih patuljaka i zabio za 3:0. Prvi put nakon dvadeset godina, još od Diega Armanda, cijeli je Santiago Bernabeu ustao i poklonio se nekom igraču mrskog rivala. U jednom trenutku vidio sam Zinedinea Zidanea: gospodin u bijelom dresu s brojem 5 nasmiješio se kao Michael Jordan nakon one utakmice u kojoj mu je Kobe Bryant upropastio bajku: "Ostavljam ovaj sport u dobrim rukama."
Boris Dežulović
Sport je sâm život, to zna svatko tko se razumije u biologiju, a u životu se rađa, odrasta, stari i umire. O da, postoje bajke o velikanima koji postižu golove i koševe u posljednjim sekundama i u suton s princezama odlaze u svoj bijeli dvorac, ali u tim bajkama nikad ne piše što je bilo poslije. Michael Jordan - najveći košarkaš toga i svih ostalih vremena koje priznaje službena fizika - dva puta se vraćao na parket: imao je, kao i Muhamed Ali u Nassauu, četrdeset godina kad je 2003. na starim lovorikama izabran u All-Star momčad Istoka i na kraju nezaboravne večeri u Atlanti četiri sekunde prije kraja produžetka, kod rezultata 136:136, iz okreta, u padu, preko Shawna Mariona postigao nevjerojatan koš. Postoje, naravno, takve bajke, ali u njima nikad ne piše kako je Kobe Bryant sekundu prije kraja izjednačio s linije slobodnih bacanja, i kako Kralj u drugom produžetku nije ni ulazio u igru, ni tada, ni ikad više.
Lažni meteor
Sport je sâm život, a u njemu se na vrhuncu odlazi samo u bijeloj limuzini Hitne pomoći ili onoj crnoj, mrtvozorničkoj. Da nije tako, Dražen Petrović bi možda s New Jersey Netsima osvojio prsten, možda bi s Hrvatskom bio i prvak svijeta, ali u bajci o Mozartu s Baldekina nikad ne bi pisalo kako je u trideset i osmoj u Clippersima ulazio s klupe po svojih pet-šest koševa u drugoj četvrtini.
Kad jednom budu pisali bajku o Zinedineu Zidaneu, jednom od pet najvećih nogometaša u povijesti - uz Pelea, Maradonu, Cruyffa i Artura Friedenreicha - ona će završiti jedne svibanjske večeri, u pretposljednjoj minuti prvog poluvremena finalne utakmice Lige prvaka između Reala i Bayera na glasgowskom Hampden Parku. A nije to ledina na kojoj je lako biti velik: pamti ona i čudesnog mađarioničara Ferenca Puskasa, koji je 1960. u finalu Kupa prvaka uvalio Eintrachtu četiri komada. I trebalo je biti jedan od takvih, dakle najvećih, pa četrdeset dvije godine kasnije ponijeti teret povijesti i velikih očekivanja, igrom sudbine - to je onaj dio priče gdje počinje bajka - na istom stadionu, u istom bijelom dresu, točno na stoti rođendan kraljevskog kluba.
Takav je bio Zinedine Zidane minutu prije kraja poluvremena, trčeći svojim kraljevstvom, sredinom terena, dok je na lijevoj strani loptu vukao Solari, predao je Robertu Carlosu, a ovaj s lijevog krila nabacio "svijeću" pred njemački šesnaesterac. Valjda punih deset sekundi, pola sata, cijelu vječnost je ta lopta letjela prema oblačnom nebu nad Glasgowom, još toliko je padala nazad ka Zemlji, toliko dugo da je sudac, kaže legenda, morao produžiti prvo poluvrijeme. A Zinedine Zidane se ukopao u škotsku travu i gledao u nebo: svih tih petnaest dana dok je lopta padala on nije skidao oka s nje.
Znam taj balun, razmišljao sam dok sam na televiziji gledao kako kožni meteor pada na Hampden park. Jer svatko tko je barem kao klinac igrao nogomet zna da je lopta koja pada okomito savršena prilika da se čovjek osramoti i ostatak života nosi nadimak Mehmedalija Šišić. Zato se te lopte puštaju da odskoče, ili štopaju prsima, ili prebacuju glavom u šesnaesterac - sve je zapravo s tom loptom dopušteno napraviti osim pucati je isprve, jer s takvim volejom možete samo a) promašiti ceo fudbal ili b) razbiti susjedov prozor na dvadeset trećem katu. Volej iz visoke, okomite lopte pucaju stoga samo a) budale s mozgom kukca, b) budale s mudima slona ili c) oni veliki. Volej pak iz visoke, okomite lopte u finalu Lige prvaka, kod rezultata 1:1, pucaju samo oni četvrti, d) najveći.
Jedan je takav, u bijelom dresu s brojem 5, čekao tu loptu pred kutom šesnaesterca stadiona u Glasgowu, 15. svibnja 2002. godine u devet i po navečer, sačekao je elegancijom Mironovog bacača diska, okrenuo se na desnoj nozi, ocrtao visoki polukrug lijevom i sa dvadeset metara zabio u desne rašlje njemačkog vratara. Bilo je to 2:1, tako je i završilo, četrdeset i dvije godine poslije Puskasa Real je opet u srcu Škotske okrunjen prvakom Europe, novi kralj kraljevskog kluba zvao se Zidane Prvi i Zadnji, a jedan prijatelj koji je jučer bio na koncertu Eaglesa na Hampden Parku kaže da i dan danas tamo, među stativama gola pod zapadnom tribinom, obrastao i zapušten stoji Bayerov golman Hans Jörg Butt, gleda gore u desne rašlje, mrmlja sebi u dugačku bradu i pita se što se u stvari dogodilo. Tako će, kažem, jednoga dana završavati bajke o Zinedineu Yazidu Zidaneu. Te srijede sin beurskog skladištara iz La Castellane, siromašnog kvarta u sjevernom predgrađu Marseillea, poput Muhameda Alija objedinio je titule u svim kategorijama. Te večeri bio je istodobno klupski prvak Europe i reprezentativni prvak Europe i svijeta - u cjelokupnoj povijesti nogometa nitko nikad nije vladao tolikim teritorijem. U dvije najveće utakmice svog života, finalima Svjetskog prvenstva i Lige prvaka, dao je tri odlučujuća gola, a to je nepogrešiva nogometna statistika koja izdvaja najveće od velikih.
Sljedeće godine i treći put je u službenom godišnjem izboru Fife proglašen najboljim igračem svijeta: s reprezentacijom Sunčeva sistema osvojio je Superkup i prvenstvo Španjolske, s princezom Veronique dobio i četvrtog sina, Elyaza, i u svom dvorcu u Madridu živio sretno do kraja života.
Nogometno pleme
Tako bi, eto, završila ta bajka, da nogomet nije sâm život, a u životu se rađa, odrasta, stari i umire. U bajci o kralju Zidaneu Prvom i Zadnjem nikad zato neće pisati da je samo koji tjedan nakon čarolije u Glasgowu ozlijeđen gledao kako njegova reprezentacija bez postignutog gola predaje krunu na Mundijalu u Koreji, da je sljedeće godine u polufinalu Lige prvaka u posljednjoj minuti Buffonu zabio tek počasni gol, a onda u Portugalu Grcima predao i europsku krunu, neće pisati kako se u tri posljednje sezone s Realovim superzvijezdama mrcvario poput ocvalog Deep Purplea na seoskoj zabavi u šatoru hrvatskog kampa u Bad Brückenauu. Na kraju ove sezone umorni je gospodin Zidane najavio oproštaj od nogometa. I odlazi onako kako već u životu odlaze umorni, dostojanstveni starci. I nitko sutra neće pamtiti kako Real niti u njegovoj posljednjoj utakmici u Madridu nije uspio pobijediti: utakmica s Villarealom završila je 3:3, ali Zidane je postigao gol - lijep, pametan udarac glavom s vrha peterca u suprotan kut - bez slavlja, spektakla i hollywoodskih vatrometa. Santiago Benabeu je plakao, a Zidane je tiho proslavio samo još jedan, možda svoj posljednji, ali ipak tek jedan običan gol.
I neće se pamtiti kako je nekidan, u drugoj utakmici Svjetskog prvenstva, protiv Južne Koreje dobio javnu opomenu, pa pred kraj utakmice gotovo neprimjetno zamijenjen. Bio mu je to drugi žuti karton: jučer, u ključnoj utakmici protiv Toga, ironijom sudbine - to je dio priče koji se djeci ne čita, onaj što ide nakon što bajka završi - točno na 34. Zidaneov rođendan, Francuska je igrala bez kapetana.
Kako čitatelji po zakonima novinske fizike žive u paralelnom svemiru, jedan dan ispred novinara, u trenutku dok čitate ovu bajku vi već znate je li ona završila ili ćemo gledati sudačku nadoknadu. Ako su Francuzi sinoć protiv Toga izgubili ili odigrali neodlučeno, blijeda utakmica protiv Južne Koreje ispast će tako posljednja utakmica jednog velikog igrača. Ako je pak Francuska prošla, gledat ćemo ga još jednu-dvije utakmice. Za Zidaneovu priču, međutim, to neće biti važno. On može dati još jedan, može dati još tri pobjedonosna gola lijevim volejom, ali neće zbog toga biti ništa veći nego što već sad jest.
Odlazi tako posljednji gospodin svjetskog nogometa. Neponovljivo dugačkog, elegantnog koraka, aristokratskog držanja i lakog driblinga, onako kako je deset godina vladao zelenim planetom, odlazi sin berberskog emigranta "ponosan na svoj alžirski rod i francusku domovinu", skromni vitez Legije časti koji svoj plemićki naslov i pet duluma travnjaka nije naslijedio, već osvojio.
Odlazi Zinedine Zidane Zizou, zadnji potomak izumrlog nogometnog plemstva iz romantičnih crno-bijelih vremena. Posljednju krunu koju je čuvao, onu najboljeg igrača svijeta u izboru Fife, 2004. godine predao je novom kralju - Ronaldu de Assisu Moreiri Ronaldinhu. Nogomet je uveo u dvadeset prvo stoljeće i predao ga nekim novim klincima. Britanski ozbiljnu aristokratsku igru s početka prošlog stoljeća prenio je u sljedeće, da u njemu ostane radosna zabava s licem onoga dječaka što u Nikeovom spotu izvodi svakojake trikove s loptom, a u devedesetominutnoj reklami za nekakvu plesnu školu iz Barcelone valjda punih deset sekundi, pola sata, cijelu vječnost pleše na jednoj nozi lomeći trojicu braniča Chelseaja, pa onda drugom plasira loptu u malu mrežu tako precizno da Petr Cech, kažu, i dan danas zarastao u bradu stoji na gol crti pod sjevernom tribinom Stamford Bridgea, zbunjeno pitajući što se to, zapravo, dogodilo.
Nekoliko mjeseci kasnije taj je dječak u Madridu istrčao na Zidaneovo dvorište, prošao pored Helguere i Ramosa kao pokraj vrtnih patuljaka i zabio za 3:0. Prvi put nakon dvadeset godina, još od Diega Armanda, cijeli je Santiago Bernabeu ustao i poklonio se nekom igraču mrskog rivala. U jednom trenutku vidio sam Zinedinea Zidanea: gospodin u bijelom dresu s brojem 5 nasmiješio se kao Michael Jordan nakon one utakmice u kojoj mu je Kobe Bryant upropastio bajku: "Ostavljam ovaj sport u dobrim rukama."
Boris Dežulović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....