Žigolo

Žigolo je plaćeni (“sponzorizirani”) ljubavnik dama (obično starijih, ali nije obvezatno). Prvotno je to bio naziv plaćenoga plesnog partnera damama bez partnera, ali kasnije je očito “ples” (kao strasno kretanje u različitim ritmovima) shvaćen u nešto širem smislu (“princip je isti, sve su ostalo nijanse”).

Upravo se po klijenteli, ženskoj, žigolo razlikuje od mnogo uobičajenijih i kroz stoljeća popularnijih oblika muške prostitucije, namijenjenih muškoj klijenteli. Razlog je, među ostalim, što je muška klijentela vazda raspolagala s daleko većim novčanim mogućnostima angažiranja bilo prostitutki, bilo prostitutaka, a i daleko većim radiusom kretanja, potrebnim za pribavljanje te vrste užitka (ili dominacije).

Tek u moderna doba, kada su se žene emancipirale ekonomski (i inače), pojavio se žigolo ne više kao iznimka nego kao profesija, osobito za one dame koje - nasuprot stereotipu o ženi kojoj je na prvom mjestu osjećajna veza s partnerom - žele jednokratnu vezu bez obaveze, s urednom ljubaznošću ali i s iznimnom tehnikom i predanošću, spregnutima sa stamenom izdržljivošću.

Najlakše ga je naći u specijaliziranim oglasnicima, gdje se nikada ne rabi izraz “žigolo”, ali se može susresti termin “escort”.

“Žigolo” je u hrvatskome posuđenica iz francuskoga, gdje je to naknadni muški rod imenice “gigole” (visoka, vitka žena; plesačica; prostitutka). Po nekima je to postverbal glagola “gigoter” (lelujati bedrima), izvedenoga iz imenice “gigue” (bedro), koja je rabljena i kao naziv plesa, pa zatim i glazbenog stavka. U srednjovjekovnome engleskome “gigletry” je bila inačica za lascivnost.