Kada je, početkom sedamdesetih, partija ocijenila da našoj omladini prijeti opasnost da se sasvim otuđi od vrijednosti narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jer su masovno u modu ušle jakne vijetnamke i američke vojne hlače i bluze, nabavljane po vojnim otpadima u Njemačkoj i švercane preko granice u zemlju, osmišljen je projekt “Lijepo stoji partizanska bluza”. Kroz njega se, osim afirmiranja domaćih uniformi i ratnih obilježja, pokušalo doskočiti ideološki neprihvatljivoj, a prilično masovnoj pojavi, obožavanja Lennona, Dylana, Morrisona, Rudija Dutschkea i drugih, istina redom lijevih popkulturnih ikona, ali koje nisu bile pod paskom Partije. Možda je najneugodniji primjer bio Che Guevara, čiji su lik omladinci i omladinke na radnim akcijama masovno preko šablona otiskivali na brigadirske bluze.
Tako je iz ideološkoga opreza, a i zbog tradicionalne navade ovdašnjih oligarha i nagovaranja naroda da kupuje domaće proizvode, na majice i brigadirske bluze odštampan lik
Ive Lole Ribara. Malo zatim, po nalogu trenutka,
Kornelije Kovač napisao je pjesmu Ivo Lola, koju će otpjevati Zlatko Pejaković i koja će, bez obzira na zloupotrebe i prekomjerna emitiranja, biti jedna od ljepših i dirljivijih jugoslavenskih postrevolucionarnih pjesama. Nekoliko godina Lolu se pokušavalo pretvoriti u našega domaćeg Chea, sve dok nije minula ova neukusna i ružna manipulacija, kakvima je Partija postala vrlo sklona kada je, s liberalizacijom političkoga sustava, stvorena svijest o konzumerističkoj vrijednosti revolucije i njezinih simbola.
Ivo Lola Ribar rodio se u Zagrebu 1916, a poginuo je na Glamočkome polju 27. 11. 1943, pred polijetanje u Kairo, gdje je, zajedno s Vladimirom Velebitom i Milojem Milojevićem, trebao zastupati Vrhovni štab u razgovorima sa saveznicima i prvi predstaviti državu koja će se dva dana kasnije roditi u Jajcu. Lola je studirao u Parizu i u Ženevi, u Beogradu je završio pravo, zanimao se za filozofiju i književnost, bio komunist i dobar sin Ivanu Ribaru, predratnom građanskom političaru, neko vrijeme predsjedniku Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije, inače jednom od čestitijih ljudi predratne politike. Sin ga je 1941. i nagovorio da odabere stranu i pođe u partizane. Malo prije Lole poginut će mu i sin Jurica, a Nijemci će mu 1944. ubiti i ženu Tonicu. To je ono što je stari Ribar izgubio u borbi protiv fašizma.
Pjesma Kornelija Kovača bila je, zapravo, prepjev ljubavnoga pisma, jednoga od dirljivijih u našoj epistolaristici, koje je Lola napisao za svoju djevojku, Beograđanku Slobodu Trajković, za slučaj da pogine: “Ako primiš ovo pismo - ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.” To je duh pisma koje ona nikada nije pročitala jer su je, kao komunističku ilegalku, Nijemci umorili u dušegupki. Sloboda je potekla iz gospodske beogradske obitelji, o kojoj je u svojim memoarima, naslovljenim “Nojeva barka” vrlo dojmljivo pisao srpski slikar i umjetnički kritičar te dopisni član JAZU (a onda valjda i HAZU) Miodrag B. Protić.
Razlozi zbog kojih je početkom devedesetih nestala Ulica Ive Lole Ribara u Zagrebu i u većini hrvatskih gradova jasni su i nisu višeznačni. U sljedećih dvadesetak godina izbrisane su iz kolektivne memorije gotovo sve pozitivne, a zatim i bilo kakve druge konotacije njegova imena. One se ne mogu nanovo stvarati, jer je uništen kontekst u kojemu je Lolino ime moglo nešto značiti. Zato je bilo bespredmetno i pomisliti da se nekoj zagrebačkoj ulici nanovo nadijeva njegovo ime. Prijedlog koji je u zagrebačkoj Skupštini izglasao SDP, plasiran u predizborno vrijeme, teško bi se mogao drukčije shvatiti nego kao manipulacija ovim mrtvim, dvaput ubijenim mladićem, i apel na lijeve glasače da izaberu SDP. To je jeftin i ideološki bezbolan način da se preko nečijih privatnih sjećanja na antifašizam dođe do glasova na izborima.
Da je esdepeovcima bilo do uspomene na Lolu i na cijelu jednu iščezlu zagrebačko-karlovačku obitelj, čija je žrtva nekada simbolički stajala u temeljima hrvatskoga antifašizma, nazvali bi, možda baš hrabro pred izbore, barem jednu ulicu u skladu s idealima za koje se porodica Ribar borila. Recimo neku široku, lijepu i dovoljno dugu sunčanu ulicu, s vrtićem, školom, a možda i s nekom novom modernom crkvom, nazvali bi imenom Porodice Zec. Ali za takvo što je, gospodo moja i drugovi, potrebno ozbiljno biti antifašist, a ne okradati mrtve da bi se pridobili živi.
Miljenko Jergović