KLASA OPTIMIST

ZNATE LI KOLIKO JE DJECE LANI USVOJENO IZ NAŠEG NAJPOZNATIJEG DOMA U NAZOROVOJ ULICI? I kada saznate taj strašni podatak, zar vas ne ispuni bijes?

 
 Boris Kovačev / CROPIX

Nezbrinuta djeca u pubertetskim godinama često ne žele biti posvojena. Nije to teško razumjeti, ako i niste odrasli bez roditelja. I sami ste s četrnaest godina bili nezadovoljni, ljuti, osjećali se usamljeni i neshvaćeni, lupali ste vratima i bespomoćno vrištali misleći da ste okruženi samo glupim i zlim ljudima. A zamislite kakav je taj emocionalni krš, ta usamljenost i izdanost kad se još začine čemerom mališana koji je prije puberteta mnogo dugih godina u domu čekao da neka žena i muškarac čučnu pored njega, prstima mu nježno raskuštraju kosu i reknu da su oni sad njegovi mama i tata.

Nekoliko tisuća noći to je dijete zaspalo u suzama, gušeći se od čežnje da bude nečije, a kad nitko nije pokazao zanimanje do njega, ispunio ga je prkos, gnjev tako strašan da bi čitav ovaj ravnodušni svijet mogao zapaliti kao šibicu. Njemu u pubertetu ne treba više nitko. Kasno je za to, prošla baba s kolačima. Kad šupci dosad nisu došli, ne trebaju ni ubuduće dolaziti.

Postupak posvojenja u nas je tako dug i kompliciran da u domovima katkad i nemate nego takve, ogorčene, ranjene četrnaestogodišnjake koji vazdan leže sklupčani, licem prema zidu. Niti oni žele roditelje, a niti potencijalni roditelji, bez uvrede, ne bi njih. I teško ih je osuđivati zbog toga. Kad se jedan par odluči za posvojenje, oni zamišljaju umiljato djetešce u pidžami na medvjediće, a ne svadljivog srednjoškolca koji ne skida tenisice i majicu s Marilynom Mansonom. Znate ih, svadljive srednjoškolce u majici s Marilynom Mansonom nekad je teško voljeti i ako ste ih rodili.

Ova je država, da je u nedostatku prikladnijeg izraza tako nazovemo, donijela takve propise da je iz najpoznatijeg našeg doma, onoga u Zagrebu u Nazorovoj ulici, lani usvojeno jedno dijete. Jedva mogu i zamisliti kako je činovnicima prošlo to vrijeme, cijela jedna besmislena godina. Deseci njih u kojekakvim službama u glavnom gradu uzeli su dvanaest plaća, pedeset tjedana su dolazili na posao od devet do pet i prošli tisuće kilometara dugačkim hodnicima između kancelarija pretvarajući se bogzna kako zaposlenima s kartonskim registratorima u rukama, udarili su milijardu ljubičastih žigova na dnu nekakvih potvrda i uvjerenja i preslika i mišljenja da bi, nevjerojatno, jedan jedini maleni nevoljnik dobio obitelj.

Zar vas ne ispuni bijes zbog takve bezobzirne lijenosti koja pušta da mališani godinama beznadno čekaju svoje spasitelje? Zar nisu gadljivi ti birokrati, sitničavi, strogi i nepopustljivi sa siročićima bez ikoga svoga, a uslužni, hitri, popišani u gaće od straha ako im dođe tkogod iz Hadezea ili Nadbiskupije ili nekakav braniteljski nasilnik ogrnut zastavom. Nezbrinuta djeca većinu su vremena ovdje sasvim sporedna i skrajnuta, njihova tragedija nikoga ozbiljnije ne zabrinjava. Imamo, zaboga, važnijih problema, ministar Zdravko Marić mora zaposliti sestru, a hadezeovac u Daruvaru ženu, sestru i šogora. U jednoj zaostaloj plemenskoj zajednici gusto premreženoj srodstvima, gdje su svi nečije kćeri, sinovi, šogori, nećaci, unuci, tetke, ujaci, zaove, jetrve ili barem kumovi, jedna djevojčica ili dječak koji su ostavljeni i ničiji, koji nisu nikome ništa, nemaju mnogo šanse.

Njih se ostavlja da čekaju u domovima, dok njihovi nesuđeni posvojitelji godinama lutaju od vrata do vrata. Činovnici ih mole da budu strpljivi, a ako koji posvojitelj katkad, razumljivo, popizdi pa opsuje i zakon i državu, uvrijeđeno ga upozore da ne bude neugodan ili čak zovu zaštitara da primitivca izbaci iz zgrade. Mrcvari se tako i djecu i odrasle dok i jednima i drugima naposljetku ne otkuca biološki sat, ne prođe ono najkritičnije vrijeme kada malenima trebaju roditelji, a odrasle ispunjava najsnažnija želja za potomstvom. Na kraju, kad se svi dokumenti potpišu, umjesto da dobiju nekoga predškolske dobi, posvojiteljima se u dječju sobu s naslikanim leptirima na zidovima useli jedan ćelavi s brkovima koji je propao na veterinarskom fakultetu.

A onda jednog dana u državi krene rasprava tko su prikladni posvojitelji i udomitelji, kakvim se ljudima smije prepustiti odgoj nezbrinute djece i svi su odjednom živo zainteresirani za to. Ugledni zastupnici i ministri, sve redom vjernici, namirisani vodicom poslije brijanja dok u nedjelju ujutro u prvome redu crkvenih klupa ozareno pjevaju “Bog je moj spasitelj”, konsternirani su mogućnošću da bi nekakvi, molim vas lijepo, pederi i lezbijke mogli biti roditelji. Podigne se strahovita dreka u Saboru i na televiziji, grmi se s oltara, kriči s društvenih mreža, pijanci u kafićima hvataju se za prsi i lupaju šamare neustrašivo braneći našu slavnu tradiciju u kojoj su roditelji uvijek, bez iznimke, bili parovi muškaraca i žena, očevi i majke.

Opazili ste možda, naši rodoljubi i vjernici najviše strahuju od izmišljenih opasnosti. U njihovim maštanjima izbjeglice s Bliskog istoka masovno se naseljavaju u susjedstvu i kradu nam radna mjesta, premda u stvarnosti devedeset devet zarez devet posto Sirijaca samo želi brzo i bez zaustavljanja proći kroz Hrvatsku i već iza Macelja zaboraviti da su ikad bili u njoj. Jednako tako takozvani narod kriči da će homoseksualci odgajati djecu bez roditelja, a djecu bez roditelja zaista ne odgajaju ni heteroseksualni posvojitelji. Ponovit ću sramotni podatak, jednom jedinom djetetu iz Nazorove su u svih tri stotine šezdeset pet dana 2017. godine našli mamu i tatu i nitko nije zbog toga u Saboru podigao uzbunu.

Da je rodoljubima i vjernicima, ministrici Nadi Murganić i zastupniku Boži Petrovu iskreno stalo do boljitka djece bez roditelja, valjda bi dosad napravili nešto da ona ne venu u institucijama. Njihova zabrinutost samo je katoličko preseravanje. Nisu ni pomislili na djecu dok nije netko spomenuo pedere i lezbijke.

Napokon, zašto pederi i lezbijke ne bi odgajali djecu? Ako i sami ne hodate goli ispred svojih kćeri i sinova, otkud vam čudovišna zamisao da bi homoseksualni parovi tako nešto činili? Kad Stevo Culej opisuje muškarce koji se penisima “mačuju pred djecom”, otkud njemu takva groteskna vizija? Šta je on pušio? Da nije cijenjeni poslanik možda nesmotreno zaspao u garaži čitavu noć udišući benzinska isparenja?

Homoseksualci su se u mnogo prilika dokazali pogodniji za roditelje od mnogih heteroseksualaca. Ako ni zbog čega drugoga, homoseksualci, kao i nezbrinuta djeca, često imaju iznimno težak pubertet. Kad djevojčica u četrnaestoj shvati da je privlači druga djevojčica, ili kad dječak shvati da se zaljubio u muškarca, svakome od njih to otkriće isprva nije užasno. Često s razlogom. Društvo ih stigmatizira i izolira, a nije rijetkost ni da ih izbace iz kuće. Pederi i lezbijke, jednako kao i djeca u domovima, ostanu bez roditelja. Meni se čini da bi se usamljeni i neshvaćeni prirodno trebali bolje razumjeti, osjetiti nježnost i ljubav jedni za druge i od svoje dvije nesreće naposljetku sastaviti jednu sreću.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. veljača 2023 22:48