“Lidlići!” Što je, pak, sad to?
Ne, nije to neka robna marka grickalica ili čokoladica iz Lidla, nego etiketa koju u posljednje vrijeme, navodno sve češće, lijepe splitski mališani vrtićke dobi svojim siromašnijim vršnjacima. Riječju, zaigrala se opasna igra u kojoj je bitno da “odijelo čini čovjeka”, pa se klinci koji nose odjeću iz tog trgovačkog lanca pokušavaju očito obilježiti, a možda i segregirati od onih kojima su dostupni baby Armani ili D&G.
Jesu li kriva djeca?
Naravno da je odgovor negativan jer mališani predškolske dobi nisu smislili naziv “lidlići”, nego su to morali čuti od nekih starijih snobova, uvjerenih da baš zbog odjeće ni “med djecom ni pravice”. Njima, očito, nije dovoljno da dječja odjeća bude “zdrava”, odnosno od prirodnih materijala i, dakako, uredna, nego je puno važnije što na njoj piše i da “puno košta”. Uvjereni su, valjda, da to diže i cijenu njihove pameti iako je izvjesno da je u ovom slučaju prije riječ o “zbogom, pameti”. Učiti djecu da je važnije što je na glavi nego što je u njoj i pritom se rugati drugima jer nemaju novca za skupe krpice, zaista je teško razumljivo prosječno inteligentnom roditelju. Naime, klinac koji je prvi posegnuo za “lidlićima” nije to pokupio na ulici, nego prije iz vlastitog doma.
Mogu li se zaštititi djeca od konzumerizma?
Teško u cijelosti, ali reakcije na očiti poticaj da se djecu “ocjenjuje” po onom što nose ili jedu, nužne su od prvih pokušaja. Riječju, u ovom splitskom slučaju vjerojatno bi vrijedio barem roditeljski sastanak kojim bi se “urbi et orbi” obznanile granice dobrog ukusa, ali i potaknulo roditelje da pripaze što, kada i kako govore pred djecom. Naravno, i djeci se mora na prihvatljiv način objasniti da vrijeđanju nema mjesta čak i kad je riječ tek o šali. Ova s “lidlićima” svakako je jedna od onih neslanih, koja je, na žalost, pobjegla iz domaće radinosti i završila na plećima mališana koji se teško mogu nositi s podjelom po hlačama.