StoryEditor

Zoran Milanović: Miko Tripalo moj je politički uzor

Zoran Milanović (40),  predsjednik SDP-ova Savjeta za vanjsku politiku, pravnik i bivši diplomat, jedan je od kandidata za mjesto predsjednika najjače oporbene stranke.



 Milanović je, na neki način, svojom kandidaturom iznenadio stranečke kolege te na takav način svojim protukandidatima dao do znanja da je i njegova ambicija utemeljena.  Poznavatelji političkih prilika mišljenja su da Milanović nema velikih šansi jer u stranci nema "bazu"  i ne pripada ni jednom od moćnih lobija, međutim, iznenađenja u politicu su uvijek moguća. 



Politički protivnici Milanoviću , pak, ne osporavaju znanje iz međunarodnog prava i sjajno snalaženje u diplomaciji, ali mu ne osporavaju ni taštinu. U razgovoru za Jutranji list Milanović govori o političkim uzorima, svojoj "ljevičarskoj determiniranosti", obiteljskoj prošlosti, posebno djedu i ocu,  te otkriva nepoznate detalje iz života i dosadašnje karijere.



Milanović nije želio govoriti o Ivici Račanu kao jer smatra da u ovom trenutku nije umjesno o tome govoriti.  



- Račan je svima nama u SDP-u uzor. Kod njega sam mnogo toga vidio, a jesam li naučio i jesam li u stanju to primijeniti, vrijeme će pokazati. Inače je moj politički uzor Miko Tripalo, u tom je čovjeku utjelovljeno sve pozitivno i racionalno što je hrvatska politika dala - smatra ambiciozni Milanović i dodaje da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata".



Milanović je vrlo rado nastavio pričati o uzbudljivoj obiteljskoj prošlosti.     



- Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Prema 'stanju duša', maticama, mogu pratiti povijest svoje obitelji tristo godina. Djed Ante bio je težak, bio je organizator pomoći partizanima te je, praćen sumnjama, zaglavio u ustaškom zatvoru 1942., ali je uspio pobjeći. Njegov brat Ivan prošao je sve ofenzive, sudjelovao u formiranju brigada u Dalmaciji. Zanimljivo, njih dvojica su se nakon četiri godine ratovanja sreli u Trstu. Moji su, dakle, bili antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije - kaže Milanović.



Milanovićev otac Stipe, rođen 1937., nakon odrastanja i gimnazijskog školovanja u Sinju, u Zagrebu je diplomirao ekonomiju. Sin Zoran rođen je u Zajčevoj 1966. godine.



- Kad sam imao godinu i pol, potajno me dala krstiti baka, mamina mama. Baka mi je to rekla 1990., mjesec dana prije smrti, a majci je bilo drago čuti da sam kršten. Ipak, ja nisam vjernik, agnostik sam - kaže pretendent na mjesto prvog čovjeka SDP-a.



Milanovići su u Zagrebu najprije bili podstanari, potom su dobili stan na  Knežiji, a onda 1970. u Trnju, u kojem je, kaže  Milanović, "bilo puno oficira, ali se nije gledalo tko je koje nacionalnosti". Milanović je pohađao Osnovnu školu "Marin Držić".



Kao srednjoškolac pohađao je Centar za upravu i pravosuđe (CUP), smješten na Roosveltovu trgu, u današnjoj zgradi muzeja Mimara.



Zanimljivo je da Milanović, kao srednjoškolac, nikad nije bio aktivist soc-saveza.   



- U Trnju smo se, na klupicama, sprdali s tadašnjom službenom politikom. Bila je to mladalačka ironija. Nismo bili svjesni da će većina nas kasnije glasati za tu opciju, za SDP, jer su nam druge bila manje prihvatljive. To je i danas tako, SDP u Trnju i danas pobjeđuje. To je rezultat urbane kulture, što ne znači da je ovo drugo nekultura - mišljenja je Milanović koji je u to vrijeme bio "buntovnik bez razloga".  



- Svi smo, na neki način, bili fakini, znali smo se potući... Mnogi od nas su bili iz obitelji srednje klase, a bilo nas je dosta i iz radničkih obitelji. Kad sam ušao u rani pubertet, krenuo je novi val. Bila je to golema energija. Slušali smo Azru, Haustore, Idole, kasnije Ekatarinu Veliku, a od stranih bendova The Police, Clash, itd - prisjeća se Milanović.



Pa ipak, i u srednjoj školi bio je odličan učenik. U njegovoj generaciji, u istoj školi, bili su Emil Tedeshci, vlasnik Atlantic Tradea, i Neven Vranković, sadašnji član Uprave Atlantic Tradea.



Nakon srednje škole Milanović je upisao Pravni fakultet.  



-  Na zadnjoj godini studija, 1990., pola godine sam se bavio međunarodnim pravom kako bih mogao otići na Telders, natjecanje studenata prava na Međunarodnom sudu u Den Haagu. To je za mene bilo veliko iskustvo, bili smo u doticaju sa svijetom, sa studentima drugih sveučilišta, imali priliku intelektualno se nadmetati - prisjeća se Milanović.  Na njega su, kaže, najviše utjecali profesori s katedre za međunarodno javno pravo - Budislav Vukas, Nina Lajić, sada sutkinja Međunarodnog suda za ljudska prava, Božidar Bakotić, Davor Vidas i drugi.



Nakon završetka studija Milanović je 1992. počeo stažirati na Trgovačkom sudu u Zagrebu, ali pravosudni ispit nije položio jer je dobio poziv iz Ministarstva vanjskih poslova, gdje je otišao na testiranje znanja iz međunarodnog prava. Ondašnji pomoćnik ministra za vanjske poslove Ivan Šimonović inicirao je, naime, da se, u radni odnos prime i ljudi koji poznaju međunarodno pravo, specijalisti.



- Uvijek me zanimala diplomacija, međunarodni odnosi, a u Ministarstvu su trebali mlade pravnike. Prošao sam pismeni i usmeni test i donio dvije preporuke s fakulteta. Nikakva politika na moj prijem nije utjecala. Moj otac je u to vrijeme bio običan član HDZ-a, nije imao političke snage. Mi koji smo primljeni bili smo društvo s Pravnoga fakulteta, svi smo bili studenti koji su bili nagrađivani i imali visok prosjek ocjena - kaže Milanović koji se pomalo ljuti na napise da ga je 1993. u Ministarstvo primio Ivo Sanader.



- Obavio sam razgovor sa Sanaderom, kao i svi drugi, on je razgovarao sa svakim kandidatom. Poslije, kad je nekoliko kandidata bilo primljeno, Sanader je održao moralno-politički govor koji je trajao 15 minuta. Bio je to klasični patriotsko-motivacijski govor, po mome sudu neprimjeren za MVP.  Jer, moj patriotizam i privrženost hrvatskoj državi trebao je ranije biti provjeren - priča Milanović.  



Godine 1994., budući da je OESS htio započeti mirovnu misiju u Nagorno Karabahu, Milanović, s obzirom na to da je poznavao ruski jezik, otputovao je u Baku kao politički časnik OESS-a.   



 Od 1996. do 1999. bio je član hrvatske misije pri Europskoj Uniji i NATO-u. Za to vrijeme završio je i europsko pravo na Flamanskom sveučilištu u Brusellexu.



 - Pratio sam odnose s NATO-om. Tamo sam bio tri i pol godine, nakon čega sam se vratio u Zagreb i nastavio raditi na međunarodno-pravnim poslovima.



Krajem 1999. raspisuju se izbori, a mladi i ambicozni Milanoviće želi napredovati, što se moglo samo političkim angažmanom.



- Iz Brusellexa sam se vratio jer sam se htio politički angažirati u SDP-u. Nikoga nisam poznavao iz ondašnje ekipe uglednih stranačkih ljudi, jednostavno sam otišao u Prašku ulicu i potpisao pristupnicu, nakon čega sam otišao u bazu, u Črnomerec, gdje živim - priča Milanović.



Njegov upis u SDP bio je pun pogodak jer je ta stranka, u koaliciji s HSLS-om, na parlamentarnim izborima pobijedila HDZ. Milanović je u Ministarstvu vanjskih poslova postao pomoćnik ministra i jedan od najpovjerljivijih ljudi Tonina Picule.    



- Dolaskom SDP-a na vlast, moj status u Ministarstvu vanjskih poslova nije se mijenjao tri godine, ali sam radio važne poslove i imao sam više autonomije. Na kraju, zadnje dvije godine mandata, postao sam nacionalni koordinator za NATO, što je moja prva velika dužnost, i pomoćnik ministra za multilateralu, što je jedno od tri najvažnija položaja u diplomatskoj službi. S Piculom sma imao korektan odnos, cijelo vrijeme smo bili na vi.



Međutim, nakon što je SDP izgubio  izbore krajem 2003., Milanović je napustio mjesto pomoćnika ministra.



- Podnio sam ostavku na mjesto pomoćnika ministra. Za deset dana nazvao me Račan, da dođem na kavu. Razgovarali smo tri sata. Rekao je da se on namjerava ponovno kandidirati za predsjednika stranke i da želi, sa svojim timom, ponovno podići SDP i dobiti izbore.






Stipe Milanović, Zoranov otac,  je sa 17 godina postao član SK.  Nakon studija ekonomije, prijavio se na raspisani  natječaj Sekreterijata za vanjske poslove u Beogradu  te bio primljen u diplomatsku službu komunističke Jugoslavije. Ipak, Stipe Milanović nije otišao u jugoslavesnku diplomaciju jer je prihvatio mnogo plaćeniji posao u Zagrebu. 



- Otac je prihvatio mnogo bolji posao: čelno mjesto Savjeta za ekonomiju gradskog komiteta. Usto, vodio je kabinet Mike Tripala, sredinom 60-ih godina.  Poslije, 1969.,  postao je prvi direktor Elektronskog računskog centra, a nakon toga u se zaposlio u Centru za ekonomski razvoj Grada Zagreba. Godine 1986. napustio je partiju zbog neslaganja i razočaranja, a 1991. postao je pomoćnik ministra prosvjete, kulture i sporta Vlatka Pavletića, nakon čega je otišao u Privrednu banku Zagreb. Otac je nekoliko godina bio član HDZ-a, nije imao nikakakvog političkog utjecaja, nije bio klasični političar - kaže Milanović.  
Otac Stipe - od Partije do HDZ-a





Budući da je bio u hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u, Milanovićev posao je bio pratiti odnose s NATO-om. U Brusellexu je proveo tri i pol godine, od rujna 1996. do prosinca 1999. Za vrijeme mandata ministra Tonina Picule, Milanović je imenovan nacionalnim  koordinatorom za NATO i pomoćnikom ministra za multilateralu, što su vrlo važni položaji u diplomatskoj službi. Ulazak Hrvatske u NATO pakt i EU su, između ostalih, i Milanovićevi vanjskopolitički ciljevi. Iako euroatlanske integracije imaju alternativu, NATO i EU, prema Milanoviću, su pravo rješenje za RH.   
NATO I EU su dobri za Hrvatsku



Ivica Radoš
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 06:45