Zagrebački dječji vrtić Medveščak jedan je od rijetkih vrtića u Hrvatskoj u kojem s djecom kao odgajatelji rade dvije muške "tete":
Josip Šimić i
Tvrtko Grgić. Posao odgajatelja u našem društvu u kojem je još prisutna rodna segregacija smatra se tipično ženskim zanimanjem, pa je vidjeti muškarca u ulozi vrtićke tete za mnoge još šokantno.
- Neki ljudi to prihvaćuju posve normalno, no ima i onih koji dođu i iznenade se kad vide da ih je dočekao muškarac. Neki dan mijenjao sam kolegicu u našem drugom objektu. Došao je jedan roditelj i pitao gdje je teta. Odgovorio sam da sam to ja, no on je tvrdio: "Ne, vi ste domar", priča 52-godišnji Josip Šimić, kojeg takve situacije u pravilu zabavljaju. Ima i trenutaka kada mu i nije baš do šale. Događa se da ga zasmeta kada primijeti da ga gledaju podcjenjivački jer se posao odgajatelja za neke svodi na mijenjanje pelena, a to, smatra se, pravi muškarci ne rade. Bilo je i situacija da ga je policajac zaustavio s grupom djece na ulici i legitimirao, jer mu nije bilo jasno da muškarac radi kao teta u vrtiću.
Vidjeti muškarca u ulozi vrtićke tete za mnoge je još šokantno, no Josipa Šimića i Tvrtka Grgića djeca obožavaju.
Iza Josipa je 27 godina staža, dok je Tvrtko prije četiri godine završio studij i s kolegicom vodi mješovitu grupu
- Kada me pitaju što radim i odgovorim da sam nastavnik predškolskog odgoja, gledaju me zbunjeno. Onda im kažem da sam odgajatelj, a oni kažu: "A, misliš teta u vrtiću?" - smije se Tvrtko. Za razliku od odraslih, mališani u Josipovoj i Tvrtkovoj grupi ne robuju predrasudama. Svoje "muške tete" obožavaju. Oni veći zovu ih imenom Josip i Tvrtko, a manji na Tvrtkovom imenu lome jezik, pa mu dodjeljuju razne nadimke. Trenutačno je Tiko i Cicko.
Vrtić Medveščak ima 360 djece na šest lokacija i jedan je od rijetkih vrtića koji prima bebe već od šest mjeseci. Josip Šimić radi u centralnom objektu u Voćarskoj, iza njega je 27 godina staža, a prošao je sve grupe. Trenutačno ima četverogodišnjake. U grupi je 17 djevojčica i 7 dječaka. Tvrtko je prije 4 godine završio studij, radi u vrtiću u Martićevoj ulici. S kolegicom vodi mješovitu grupu u kojoj su djeca u dobi od četiri godine do onih pred školu. Obojica rade po programu "Korak po korak".
- Mi smo Josip i Tvrtko, njihovi prijatelji, a oni su naši mali ljudi - kaže Josip. Tvrtko dodaje kako je pojam "to je moj čovjek" prvi put čuo od Josipa, no što dulje radi u vrtiću sve više uviđa da su djeca doista "mali muškarci i male žene". Svako je dijete individua i kao takvog treba ga uvažavati. Namjera je to i samog programa "Korak po korak" koji je u Hrvatsku došao iz Amerike. Posao koji rade Josip i Tvrtko ne bi mijenjali ni za što.
Iako biti odgajatelj predstavlja velik angažman koji nije adekvatno plaćen, ističu kako nema tog novca koji im može nadomjestiti dječju ljubav i osjećaj zadovoljstva koji svakodnevno dobivaju. Obožavaju svaki trenutak proveden s djecom.
- Mislim da bih poludio da radim neki kancelarijski posao. Djeca vas naprosto duhovno hrane. To je neopisiv osjećaj. Da nema njih, imao bih 100 godina - priča Josip.
- Točno, za malo uloženog dobiješ trostruko. Savršeno ih je gledati kako rastu. U njima vidiš i sebe i svoje mane - rekao je Tvrtko. Josip je vjerojatno i jedan od prvih muških odgajatelja u Zagrebu. - Sjećam se da su u Londonu kada sam počeo raditi bili popularni muški odgajatelji. Zvali su ih Baby Brothers. Vidite, ja sam Europu u Hrvatsku doveo još 1981. godine - smije se. Obojica naših sugovornika i sami su roditelji. Josip ima već odraslog sina i kćer. Tvrtko ima petero male djece, u dobi od pet mjeseci do osam godina. Na posao kojim se bave njihove obitelji gledaju posve normalno.
- Uvijek sam bio najneobičniji tata. Ne vozim auto i radim posao koji radi rijetko koji tata, i to je mojoj djeci uvijek bilo 'cool' - otkriva Josip. Dodaje kako ga je kćer nedavno pitala razmišlja li o tome kako će se jednoga dana kada ostari igrati s djecom, no on misli da nikad neće ostariti. Tek je sada, kaže, u punoj formi.
Prema statističkim podacima, na poslovima odgajatelja u vrtiću radi svega tri posto muškaraca, a ostalo su žene. Prof. dr. Milan Matijević s Učiteljskog fakulteta kaže kako je posljednjih godina među muškim kandidatima u porastu interes za upis na taj studij.
- Nekad smo na studiju predškolskog odgoja imali jednog, najviše dvojicu muškaraca na godini. U posljednjih nekoliko godina upisujemo ih četiri do pet godišnje - kaže prof. Matijević. Tvrtko i Josip uvjereni su da će ih dio odustati već tijekom studija jer to je, kažu, ipak posao koji može raditi samo onaj tko je za to rođen. Josip Šimić prisjeća se da je u vrijeme kada je on upisivao studij svojim odabirom mnoge šokirao.
- Rodom sam iz Slavonije. Prvo sam se osam godina školovao za svećenika, no onda se u meni nešto prelomilo i odustao sam od svećeničkog poziva. Otišao sam na more razmisliti što i kako dalje. Sjeo sam na plažu i vidio dječicu kako se igraju u pijesku. Odmah sam im se pridružio. Zabio sam se s njima u pijesak. Bio je to neopisiv osjećaj. Znao sam da je to ono što želim. Došao sam u Zagreb i raspitao se za fakultet u kojom mogu studirati za tetu u vrtiću. Bio sam jedini muškarac na studiju među 300 djevojaka, pa mi je profesor iz psihologije nadjenuo nadimak pecaroš - prisjetio se svojih početaka.
Žene su, smatra, mnogo bolji prijatelji od muškaraca, a i danas s kolegicama u kolektivu ima odličan kontakt. Zna sve njihove tajne, on je njihov oslonac i rame za plakanje. Tvrtkov životni put nešto je drukčiji. On je već od malena znao da želi biti odgajatelj. Nedavno je sreo prijatelja iz djetinjstva koji ga je pitao: "Jesi li konačno ostvario svoj san i postao teta u vrtiću?". Josip, smijući se, dodaje kako mu je nedavno jedna trogodišnjakinja rekla da on ne može biti teta jer "nema cice".
- Moja sestra kaže da je Josip žensko - s puno povjerenja otkrila nam je malena Vjera, jedna od djevojčica iz Josipove grupe. Nju, Tenu, Katarinu i Niku dolazak naše ekipe u vrtić silno je zainteresirao. One su Josipove obožavateljice.
- Josip je odličan, stalno nas zeza i svira nam gitaru. No, zna biti i zločest. Tjera nas da pospremamo igračke - važno su nam otkrile djevojčice. Usput su nam otpjevale i svoj repertoar omiljenih pjesama od dječje "Cibu-libu" do "Da te mogu pismom zvati". Gitaru neobične plave boje na kojoj uveseljava djecu Josip Šimić je dobio od Akija Rahimovskog.
Kada je kretao Z1, muški su odgajatelji grada Zagreba, priča nam, osnovali svoj bend i s njim redovito nastupali na televiziji. S vremenom, pridružile su im se i odgajateljice, no band se raspao. Gitaru Josip obavezno nosi i na putovanja. Redovito s djecom ide na zimovanja i ljetovanja. Trenutačno je s tetom Marinom i dječicom na zimovanju u Gorskom kotaru u Begovom razdolju, a bit će im, obećao je, ludo, kao i lani na Bjelolasici.
- Kad smo došli na Bjelolasicu nigdje snijega. Tri je dana kiša lila kao iz kabla, no bilo nam je tako ludo da mi je jedna djevojčica iz vrtića Potočnica u znak zahvalnosti za dobar provod poslala poklon, dva crteža na kojima sam ja s gitarom - rekao nam je sav razgaljen Josip. Jednu sliku čuva u svojoj grupi - na svima vidnome mjestu, a drugu u zbornici.
Što se glazbe tiče, Tvrtko Grgić čista je suprotnost Josipu. Glazbeni mu je bio jedan od težih ispita na fakultetu, a polagao ga je punih šest mjeseci. Iako se ne skida iz traperica, na ispit je uvijek dolazio u odijelu i nosio veliki sintesajzer. I onda bi krenuo: "Ide, ide, patak...", a niz lice bi mu curile graške znoja. Kada je profesor vidio koliko je uporan, pustio ga je. No zato Tvrtku, kao i Josipu koji trenira male nogometaše, leže igre s loptom. Mališani kažu da obožavaju vježbati s Tvrtkom jer im on daje više slobode od ženskih teta koje se uvijek boje da će djeca pasti. Dok ih gledaju što rade, tete se hvataju za glavu.
Mira Kunstek, ravnateljica vrtića Medveščak, kaže kako bi svima savjetovala da u vrtiću zaposle barem jednu mušku tetu. - Moje iskustvo rada s njima iznimno je pozitivno. Oni pridonose kvaliteti i predstavljaju stabilnost u ženskom kolektivu. Jednostavni su u komunikaciji i sve se lako možemo dogovoriti. No, ono što je najvažnije, posao koji rade, rade sa srcem jer ga u društvu u kojem još vladaju stereotipi drukčije ne bi mogli ni raditi - rekla je Mira Kunstek. S njom se slaže i Josip Šimić. Uvjeren je da je grupa u kojoj on radi s kolegicom mnogo uravnoteženija od grupe u kojoj su dvije žene. - Djeca imaju i mamu i tatu i to im pruža ravnotežu. Mi smo kao obitelj - kaže.
Na pitanje predstavlja li im mijenjanje pelena ikakav problem, obojica muških teta odgovaraju da im je to jedna od dražih obveza.
- U trenucima dok premataš dijete uspostaviš poseban kontakt - otkriva Tvrtko dok Josip ističe da su se u vrijeme dok su njegova djeca bila mala koristile platnene pelene, a on ih je obožavao peglati.
- Uz djecu se moraš stalno usavršavati. Ona postavljaju takva pitanja da moraš biti doktor svemira - kažu Tvrtko i Josip. Priznaju kako im nije uvijek lako. Najteže su situacije kada dijete pati zbog rastave ili smrti roditelja.
- Nedavno su se roditelji jednog mog mališana preselili na drugi kraj grada. No, on je toliko plakao i nije htio ići tamo u vrtić, pa ga i dalje moraju dovoziti ovdje u Voćarsku - rekao je Josip. Dodao je kako rastanci teško padaju i većoj djeci koja zbog odlaska u školu moraju napustiti vrtić. On ih potpuno razumije jer i sam je, kada je u školu ispraćao svoju prvu generaciju - plakao.
Ivana Kalogjera-Brkić
- Neki ljudi to prihvaćuju posve normalno, no ima i onih koji dođu i iznenade se kad vide da ih je dočekao muškarac. Neki dan mijenjao sam kolegicu u našem drugom objektu. Došao je jedan roditelj i pitao gdje je teta. Odgovorio sam da sam to ja, no on je tvrdio: "Ne, vi ste domar", priča 52-godišnji Josip Šimić, kojeg takve situacije u pravilu zabavljaju. Ima i trenutaka kada mu i nije baš do šale. Događa se da ga zasmeta kada primijeti da ga gledaju podcjenjivački jer se posao odgajatelja za neke svodi na mijenjanje pelena, a to, smatra se, pravi muškarci ne rade. Bilo je i situacija da ga je policajac zaustavio s grupom djece na ulici i legitimirao, jer mu nije bilo jasno da muškarac radi kao teta u vrtiću.
Vidjeti muškarca u ulozi vrtićke tete za mnoge je još šokantno, no Josipa Šimića i Tvrtka Grgića djeca obožavaju.
Iza Josipa je 27 godina staža, dok je Tvrtko prije četiri godine završio studij i s kolegicom vodi mješovitu grupu
| Posao odgajatelja
|
Vrtić Medveščak ima 360 djece na šest lokacija i jedan je od rijetkih vrtića koji prima bebe već od šest mjeseci. Josip Šimić radi u centralnom objektu u Voćarskoj, iza njega je 27 godina staža, a prošao je sve grupe. Trenutačno ima četverogodišnjake. U grupi je 17 djevojčica i 7 dječaka. Tvrtko je prije 4 godine završio studij, radi u vrtiću u Martićevoj ulici. S kolegicom vodi mješovitu grupu u kojoj su djeca u dobi od četiri godine do onih pred školu. Obojica rade po programu "Korak po korak".
- Mi smo Josip i Tvrtko, njihovi prijatelji, a oni su naši mali ljudi - kaže Josip. Tvrtko dodaje kako je pojam "to je moj čovjek" prvi put čuo od Josipa, no što dulje radi u vrtiću sve više uviđa da su djeca doista "mali muškarci i male žene". Svako je dijete individua i kao takvog treba ga uvažavati. Namjera je to i samog programa "Korak po korak" koji je u Hrvatsku došao iz Amerike. Posao koji rade Josip i Tvrtko ne bi mijenjali ni za što.
Iako biti odgajatelj predstavlja velik angažman koji nije adekvatno plaćen, ističu kako nema tog novca koji im može nadomjestiti dječju ljubav i osjećaj zadovoljstva koji svakodnevno dobivaju. Obožavaju svaki trenutak proveden s djecom.
- Mislim da bih poludio da radim neki kancelarijski posao. Djeca vas naprosto duhovno hrane. To je neopisiv osjećaj. Da nema njih, imao bih 100 godina - priča Josip.
- Točno, za malo uloženog dobiješ trostruko. Savršeno ih je gledati kako rastu. U njima vidiš i sebe i svoje mane - rekao je Tvrtko. Josip je vjerojatno i jedan od prvih muških odgajatelja u Zagrebu. - Sjećam se da su u Londonu kada sam počeo raditi bili popularni muški odgajatelji. Zvali su ih Baby Brothers. Vidite, ja sam Europu u Hrvatsku doveo još 1981. godine - smije se. Obojica naših sugovornika i sami su roditelji. Josip ima već odraslog sina i kćer. Tvrtko ima petero male djece, u dobi od pet mjeseci do osam godina. Na posao kojim se bave njihove obitelji gledaju posve normalno.
- Uvijek sam bio najneobičniji tata. Ne vozim auto i radim posao koji radi rijetko koji tata, i to je mojoj djeci uvijek bilo 'cool' - otkriva Josip. Dodaje kako ga je kćer nedavno pitala razmišlja li o tome kako će se jednoga dana kada ostari igrati s djecom, no on misli da nikad neće ostariti. Tek je sada, kaže, u punoj formi.
Prema statističkim podacima, na poslovima odgajatelja u vrtiću radi svega tri posto muškaraca, a ostalo su žene. Prof. dr. Milan Matijević s Učiteljskog fakulteta kaže kako je posljednjih godina među muškim kandidatima u porastu interes za upis na taj studij.
- Nekad smo na studiju predškolskog odgoja imali jednog, najviše dvojicu muškaraca na godini. U posljednjih nekoliko godina upisujemo ih četiri do pet godišnje - kaže prof. Matijević. Tvrtko i Josip uvjereni su da će ih dio odustati već tijekom studija jer to je, kažu, ipak posao koji može raditi samo onaj tko je za to rođen. Josip Šimić prisjeća se da je u vrijeme kada je on upisivao studij svojim odabirom mnoge šokirao.
- Rodom sam iz Slavonije. Prvo sam se osam godina školovao za svećenika, no onda se u meni nešto prelomilo i odustao sam od svećeničkog poziva. Otišao sam na more razmisliti što i kako dalje. Sjeo sam na plažu i vidio dječicu kako se igraju u pijesku. Odmah sam im se pridružio. Zabio sam se s njima u pijesak. Bio je to neopisiv osjećaj. Znao sam da je to ono što želim. Došao sam u Zagreb i raspitao se za fakultet u kojom mogu studirati za tetu u vrtiću. Bio sam jedini muškarac na studiju među 300 djevojaka, pa mi je profesor iz psihologije nadjenuo nadimak pecaroš - prisjetio se svojih početaka.
Žene su, smatra, mnogo bolji prijatelji od muškaraca, a i danas s kolegicama u kolektivu ima odličan kontakt. Zna sve njihove tajne, on je njihov oslonac i rame za plakanje. Tvrtkov životni put nešto je drukčiji. On je već od malena znao da želi biti odgajatelj. Nedavno je sreo prijatelja iz djetinjstva koji ga je pitao: "Jesi li konačno ostvario svoj san i postao teta u vrtiću?". Josip, smijući se, dodaje kako mu je nedavno jedna trogodišnjakinja rekla da on ne može biti teta jer "nema cice".
- Moja sestra kaže da je Josip žensko - s puno povjerenja otkrila nam je malena Vjera, jedna od djevojčica iz Josipove grupe. Nju, Tenu, Katarinu i Niku dolazak naše ekipe u vrtić silno je zainteresirao. One su Josipove obožavateljice.
- Josip je odličan, stalno nas zeza i svira nam gitaru. No, zna biti i zločest. Tjera nas da pospremamo igračke - važno su nam otkrile djevojčice. Usput su nam otpjevale i svoj repertoar omiljenih pjesama od dječje "Cibu-libu" do "Da te mogu pismom zvati". Gitaru neobične plave boje na kojoj uveseljava djecu Josip Šimić je dobio od Akija Rahimovskog.
Kada je kretao Z1, muški su odgajatelji grada Zagreba, priča nam, osnovali svoj bend i s njim redovito nastupali na televiziji. S vremenom, pridružile su im se i odgajateljice, no band se raspao. Gitaru Josip obavezno nosi i na putovanja. Redovito s djecom ide na zimovanja i ljetovanja. Trenutačno je s tetom Marinom i dječicom na zimovanju u Gorskom kotaru u Begovom razdolju, a bit će im, obećao je, ludo, kao i lani na Bjelolasici.
- Kad smo došli na Bjelolasicu nigdje snijega. Tri je dana kiša lila kao iz kabla, no bilo nam je tako ludo da mi je jedna djevojčica iz vrtića Potočnica u znak zahvalnosti za dobar provod poslala poklon, dva crteža na kojima sam ja s gitarom - rekao nam je sav razgaljen Josip. Jednu sliku čuva u svojoj grupi - na svima vidnome mjestu, a drugu u zbornici.
Što se glazbe tiče, Tvrtko Grgić čista je suprotnost Josipu. Glazbeni mu je bio jedan od težih ispita na fakultetu, a polagao ga je punih šest mjeseci. Iako se ne skida iz traperica, na ispit je uvijek dolazio u odijelu i nosio veliki sintesajzer. I onda bi krenuo: "Ide, ide, patak...", a niz lice bi mu curile graške znoja. Kada je profesor vidio koliko je uporan, pustio ga je. No zato Tvrtku, kao i Josipu koji trenira male nogometaše, leže igre s loptom. Mališani kažu da obožavaju vježbati s Tvrtkom jer im on daje više slobode od ženskih teta koje se uvijek boje da će djeca pasti. Dok ih gledaju što rade, tete se hvataju za glavu.
Mira Kunstek, ravnateljica vrtića Medveščak, kaže kako bi svima savjetovala da u vrtiću zaposle barem jednu mušku tetu. - Moje iskustvo rada s njima iznimno je pozitivno. Oni pridonose kvaliteti i predstavljaju stabilnost u ženskom kolektivu. Jednostavni su u komunikaciji i sve se lako možemo dogovoriti. No, ono što je najvažnije, posao koji rade, rade sa srcem jer ga u društvu u kojem još vladaju stereotipi drukčije ne bi mogli ni raditi - rekla je Mira Kunstek. S njom se slaže i Josip Šimić. Uvjeren je da je grupa u kojoj on radi s kolegicom mnogo uravnoteženija od grupe u kojoj su dvije žene. - Djeca imaju i mamu i tatu i to im pruža ravnotežu. Mi smo kao obitelj - kaže.
Na pitanje predstavlja li im mijenjanje pelena ikakav problem, obojica muških teta odgovaraju da im je to jedna od dražih obveza.
- U trenucima dok premataš dijete uspostaviš poseban kontakt - otkriva Tvrtko dok Josip ističe da su se u vrijeme dok su njegova djeca bila mala koristile platnene pelene, a on ih je obožavao peglati.
- Uz djecu se moraš stalno usavršavati. Ona postavljaju takva pitanja da moraš biti doktor svemira - kažu Tvrtko i Josip. Priznaju kako im nije uvijek lako. Najteže su situacije kada dijete pati zbog rastave ili smrti roditelja.
- Nedavno su se roditelji jednog mog mališana preselili na drugi kraj grada. No, on je toliko plakao i nije htio ići tamo u vrtić, pa ga i dalje moraju dovoziti ovdje u Voćarsku - rekao je Josip. Dodao je kako rastanci teško padaju i većoj djeci koja zbog odlaska u školu moraju napustiti vrtić. On ih potpuno razumije jer i sam je, kada je u školu ispraćao svoju prvu generaciju - plakao.
Ivana Kalogjera-Brkić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....