Priča serije “Uspjeh” temelji se na posve nevjerojatnoj pretpostavci da sudjelovanje u manje ili više slučajnom ubojstvu nerazdruživo poveže i moralno i emocionalno međusobno obaveže četvero ljudi koji se prethodno nisu poznavali. Ne samo da ne bi jedno drugo izdali ni prodali, nego bi za druga ili drugaricu dali život, robijali, sređivali mu privatni život, nalazili posao, tješili u ljubavnim jadima, što god zatreba…
Kako je ovo nevjerojatno, te pomalo nalik dramaturškim i fabularnim vizijama ambicioznijeg srednjoškolca, entuzijasta iz lokalnog amaterskog kazališta, tako je nevjerojatno, fantastično i nemoguće gotovo sve što čini spektar odnosa među likovima, kao i načina na koji su njihovi postupci međusobno uvjetovani.
“Uspjeh” je, na razini priče, nepodnošljiv spoj onoga što je nemoguće u životu s društveno-političkim naturalizmom južnoslavenske tranzicije. Likovi komuniciraju kao da nisu s ovoga svijeta, a žive u okolnostima i u staleškom rasporedu zagrebačke gradske uprave. Diletantska, kakve su, uostalom, u posljednjih desetak godina bile sve (ili skoro sve) kriminalističke i društvene televizijske priče iz naših krajeva, “Uspjeh” sa sobom nosi još nešto što bi gledatelja dodatno moglo ojaditi. Ovaj su scenarij magovi iz HBO-a izabrali na velikom natječaju kojemu je, bit će, pristupio svatko tko po regiji nešto scenariše. Ako je to najbolje, kakvo je tek sve ono drugo? Ili je problem, ipak, u tome što stranci ne umiju pročitati priču koja bi na području Adrije, kako se po najnovijemu zove Jugoslavija, mogla postati televizijska serija ili film?
To je jedno. A drugo je da je “Uspjeh” još jedna krajnje superiorna demonstracija redateljskog umijeća Danisa Tanovića. Zahvaljujući njoj gledatelj će vrlo koncentrirano i napeto pratiti priču u koju ne vjeruje. U tome će mu pomoći odlični glumci koji će se ponekad služiti sitnim i krupnim lukavstvima da nadomjeste to što iz scenarija nisu mogli pročitati što oni, zapravo, glume i zašto se likovi koje igraju ponašaju tako, a ne nekako drukčije.
Tako Leon Lučev u ulozi policijskog šefa govori svojim privatnim, zavičajnim jezikom, Goran Bogdan u ulozi slabog muža i bolesnog kockara, inače djelatnika nekakvog gradskog ureda, pomalo igra samoga sebe, također insistirajući na privatnom govoru, dok Uliks Fehmiju izvodi pravu govornu bravuru: u ulozi poznatoga zagrebačkog arhitekta, inače muslimanskog imena i prezimena, on govori jezikom koji mu je privatno stran - dakle, zagrebačkom varijantom hrvatskoga - koji mu u odsudnim i dramatičnim trenucima biva obojen bosanskim naglascima i intonacijama. I sve to bez karikiranja i iskliznuća, samo da bi se priči pružilo ono što priča nema. Nevjerojatno je čime sve Tanović i njegovi glumci pokušavaju, a bogme i uspijevaju nadoknaditi ono bez čega se u suštini ne može. Ili, ipak, može. Velika je majstorija od govana napraviti pitu, samo što se njome nitko nikad ne hvali.
Ali nešto je treće ovoga gledatelja fasciniralo u “Uspjehu”. Način na koji je Erol Zubčević snimao eksterijere i služio se dronom, tom temeljnom alatkom suvremenog rata i televizije, koja će svaku snimku, od privatnog videa do historijskog blokbastera iz kakve diktatorske banana državetine, učiniti skupljom, većom i veličanstvenijom nego što ona stvarno jest, a ambijente televizijske serije približit će ambijentima kompjuterskih igara, nekoga će, vjerojatno, podsjetiti na eksterijere skandinavskih kriminalističkih serija. Netko drugi će, pak, ustvrditi da je Zubčević uslikao Zagreb onako kako je u “Novinama” - scenaristički, pričom i pripovijedanjem superiornijoj seriji - uslikana Rijeka.
Ni jedno ni drugo ne pogađa bit stvari. Dok je grad u “Novinama” stilizacija, nastala na osnovu vizualno atraktivnog predloška Rijeke, ali taj grad u suštini nije Rijeka, Zubčević je vrlo dosljedno i precizno, u detaljima i u panoramskim prikazima, slikao jedan stvarni Zagreb. Temeljni ambijent serije je, zapravo, vrlo striktan i lokalan, situiran u savršenoj geometriji i likovnoj apstrakciji zapruđanskih limenki genijalnog Bogdana Budimirova i tornjeva uz Bundek Slavka Jelineka. Od njih se, u slici i u sugestiji onoga što bi moglo biti iza, prostire Novi Zagreb te, kao granica tako sugeriranog grada, rijeka sa zelenim nasipima, koji joj daju na značaju, ali i brane gradu da izbije na njene obale. U tu će se Zubčevićevu sliku Zagreba uklopiti i jedan od rukavaca priče: zli investitor pokušava progurati projekt “Zagreba na rijeci”, kojim bi probio barijeru koju čine savski nasipi, ali bi time ugrozio i obranu od poplava…
Ali pustimo sad način kako ambijenti sugerirani okom i kamerom Erola Zubčevića pomažu u situiranju priče “Uspjeha” - a silno pomažu, čineći mogućim i istinitim sve laži jedne nemoguće fabule - jer je mnogo zanimljivije ono što će poteći mimo same serije. Ono što je Zubčević snimio kao lice grada u kojemu bi se trebala odviti drama, onako naturalno uokvirena nepravilnostima u radu zagrebačke gradske uprave i poduzetničkim demonima hrvatske tranzicije, Zagreb je koji prethodno nitko u cjelokupnoj vizualnoj povijesti grada nije na takav način vidio i snimio. Pritom, nije to neki skriveni ni zatajeni grad. Neki od nas svakodnevno ga gledaju, ali ga iz nekog razloga nisu u stanju vidjeti. Nečuveno lijep, elegantan, arhitektonski definiran grad. Urbani draguljčić balkanske Brazilije.
Naravno, i drugi su slikali Novi Zagreb, ali nitko se, sve do Zubčevića, nije odvažio reći da je upravo to - Zagreb. Da je to ono dominantno, metropolsko lice grada, ono po čemu je Zagreb velik i povijesan, ono po čemu je Zagreb jedna svoja civilizacija. Obično je sugerirana siva nakaznost betona, Novi je Zagreb doživljavan i tumačen kao spavaonica velikoga grada, koji se, pak, nalazi sa sjeverne strane Save. Tu žive i spavaju socijalni autsajderi, dok odistinski građani i nositelji kulturnog sjećanja i identiteta žive s druge strane. Predrasuda je to ne samo vizualno i prostorno utemeljena. Kroz nju, tu predrasudu, derivirana je sama legenda o Zagrebu, ono što zagrebački pisci interpretiraju kao priču o gradu. Od Šenoina i Zagorkina naivizma do ženskih lajfstajl magazina i Adventa u Zagrebu, identitet Zagreba situiran je na sjevernim obalama rijeke, čija je gradskost definirana u vremenima Franje Josipa i njegovih, uglavnom ugarskih namjesnika.
I to uopće ne bi bilo loše da taj prethodni Zagreb nije fatalno iskrivljen i izobličen u očima svojih stanovnika, ali i kulturno-identitetskih zatočenika. Umjesto malog Beča ili male Pešte, taj Zagreb neko je sumorno mjestašce u najdubljoj habsburškoj provinciji, tamo negdje na predziđima Bihaća i Cazina. Ništa se veliko ni ozbiljno tu ne može zbiti - u filmu ili u televizijskoj seriji. Mjera tog Zagreba jest ona koju mu je odredio genijalni Krešo Golik filmom “Tko pjeva zlo ne misli”. Maleni grad za sitne duše. (O fikciji govorimo, naravno!)
Erol Zubčević imao je tu nenadomjestivu prednost što je Zagreb gledao očima došljaka, pa ga je vidio čisto i jasno, neopterećen ne samo legendama o gradu, nego i onim svakodnevnim gledanjima istih zgrada i fasada, koje čovjeka priječe da ih stvarno i vidi. Zubčević je sve to gledao prvi put, te je pokazao i kako je Zagreb lijep, i kako je Zagreb velik. Veličina drevnih gradova proizlazi iz veličine katedrala i gradskih vijećnica, dok se veličina mladih gradova određuje urbanističkim betonskim apstrakcijama i zelenilom koje u njih urasta. Zubčevićev je Zagreb velik i mlad grad.
Ono što je on snimio asocira na veličanstvenu njujoršku izložbu, čiji se katalog može kupiti u dućanu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, nazvanu “Betonska utopija”, koja, na žalost, u Hrvatskoj nije dovoljno odjeknula, a važnija je, mnogo, mnogo važnija za hrvatski kulturni i politički subjektivitet od loptačkog drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Taj Zagreb iz Zubčevićeve i Tanovićeve serije, koji se širi od Budimirovljevih i Jelinekovih objekata, pa niz Zapruđe, Utrine, Travno i Siget, te dalje po svijetu, predstavlja urbanu i urbanističku cjelinu, koja bi trebala biti zaštićena i kao kulturno dobro, i kao ona materijalna baština kojom bi Hrvatska trebala sebe preporučivati svijetu. Za razliku od grada sa sjevernih obala Save, ovaj na južnim obalama jedinstven je, neusporediv i jedini. I to nije stvar nečije sklonosti prema betonu, limenkama i neboderima, niti prema arhitekturi određenog razdoblja. To je naprosto tako.
Stari Zagreb u “Uspjehu” jedva da se vidi, i to na samom kraju serije, kroz prozore automobila, mutno i u drugom i trećem planu, te u onih nekoliko kadrova, snimanih iz prizemnih rakursa, s prilaza Markovu trgu. Samo, pak, finale serije zauzimaju one crne zgrade u Strojarskoj, koje su sjajno dramaturški funkcionalizirane, a predstavljaju živu suprotnost betonskim čudesima Novog Zagreba. Osim što djeluju odbojno, kao grandiozne postapokaliptične mrtvačnice, ukrašene šarenim detaljima, te zgrade nose efekt Desigual konfekcije. Nekome je to lijepo, ali lako postaje nenosivo. Zgrade na žalost obično traju dulje od veste i kaputa.