‘Pravednici’

Ima ljudi koji su toliko zabrinuti što su drugi griješni i što bi se morali obratiti, da ne pomišljaju da bi se baš oni, toliko za druge zabrinuti, prvi trebali obratiti. Prema Isusovim riječima u današnjem ulomku evanđelja (Lk 15,1-10) takvih zaista ima baš među onima koji se smatraju pravim vjernicima. Gotovo ironično, Isus ih naziva “pravednicima kojima ne treba obraćenje”. Kaže da za takve nije došao, ali to ne znači da takvih uopće nema.

Koji sebe smatraju pravednicima koje Bog mora nagraditi - opasno lažu sami sebi i Bogu.

Ostanu li u takvoj duhovnoj oholosti - oni su isključeni od spasenja, te Isus može i mora reći da za takve nije došao. Makar oni sebe smatrali vjernom većinom. Ako se takvima smatraju - neka takvi i ostanu. Ali da nisu takvi pokazuju time što ih nije briga za onu jednu ovcu koja se, u Isusovoj usporedbi - izgubila. Da su Božji, da su s Bogom sjedinjeni, onda bi zajedno s Isusom, Bogočovjekom, bili zabrinuti za sudbinu te jedne izgubljene ovce. To u stvarnosti znači da se Bogu odani vjernici ne hvale svojom vjernošću, nego zajedno s njime strepe za sudbinu svakoga grješnika, da su spremni izložiti se za njegovo spasenje. To je jasan i za mnoge pretežak Isusov zahtjev. Ta se nevolja ponavlja u svako doba kad svećenik pokaže posebnu pažnju onima koji nisu u redovitom crkvenom zajedništvu, koji ne idu ni u crkve, koji ne žive po Božjim i crkvenim zakonima.

Oni od svećenika bježe kao ona izgubljena ovca. Ali baš oni moraju svećenika i svakog zauzetog vjernika posebno zanimati. Kako im se približiti a ne biti odmah osuđen od navodno dobre većine u crkvenoj zajednici? Bude li se s njima poput Isusa družio “pravednici” će brzo pitati kako da ih već nije obratio i doveo na misu, sredio im brakove, krstio djecu... I vjerojatno će početi govorkati da ih ne obraća nego da u njihovu zlu i sam sudjeluje.